Korupcija i mito doživljavaju se kao istoznačnice, ali u svakodnevnom govoru i pisanju ipak postoji razlika. Riječju mito objašnjava se način na koji obični građanin (mali čovjek) želi brže ili bolje ostvariti neko pojedinačno pravo za sebe ili člana obitelji uz pomoć plave kuverte ili nuđenjem neke druge male protuusluge. Takvi su slučajevi najčešći kad se želi ostvariti neka prednost ili pogodnost kod ostvarivanja nekoga prava iz zdravstva, kad se kupuju bolje ocjene (zato imamo previše »odlikaša«), kod upisa u škole i fakultete, kad se kupuju diplome i znanstvene titule, kad se zapošljava na dobro plaćenim mjestima u državnim službama, javnim ustanovama ili poduzećima u većinski državnom vlasništvu…
U pravilu se kod mita radi o uzajamnosti dvaju pojedinačnih, ali nemoralnih interesa, u kojima je često davatelj mita u podređenom položaju u odnosu na primatelja koji iskorištava svoj položaj. Zato je moralna osuda davatelja blaža od osude primatelja mita. Ipak, svaka mitom ostvarena individualna prednost nemoralna je i društveno štetna pa zaslužuje moralnu i kaznenu odgovornost.
»Čista politička korupcija«
Druga, teža vrsta mita jest iskorištavanje vlastitoga položaja davanjem ili nuđenjem drugomu neke koristi, zlorabeći svoj položaj (politički, akademski, upravljački) izravno na štetu državne ili javne imovine. Za takva ponašanja trebalo bi uvijek upotrebljavati izraz korupcija u osuđujućem (pejorativnom) smislu. Zašto? Zato što u tim slučajevima pojedinci, često u hijerarhijskoj suradnji (kako u političkoj tako i u profesionalnoj), raspolažu s imovinom kao svojom, unatoč činjenici da to nije njihova imovina ni imovina drugih, nego svih nas (državna imovina, javna i opća dobra). Zlorabeći svoj položaj i utjecaj, povezani pojedinci ostvaruju veliku osobnu korist, a to često licemjerno prikazuju kao brigu za državu ili nacionalne interese. Međusobna povezanost te vertikalna i horizontalna umreženost s vremenom se pretvara u sustav koji djeluje po određenim pravilima.
Usporedno uz tu korupciju ide i korupcija utjecajima, koja bi se mogla zvati »čistom političkom korupcijom«. Takva korupcija nije ništa manje štetna, a često je povezana sa svim opisanim korupcijama. Najteže se otkriva jer odgovornost za tu korupciju ovisi o tome je li riječ o političarima na vlasti ili u oporbi. Kao primjer valja navesti aferu iz Oroslavja poznatu kao »Kaj bi ti štel«, u kojoj je odbačena kaznena prijava tadašnjega gradonačelnika protiv stranačkoga protivnika. Drugi je primjer pokušaj bivšega gradonačelnika Vukovara da podmićivanjem nekih gradskih zastupnika konkurentske stranke ostvari svoje političke ciljeve. Osuđen je na kaznu zatvora. U tu skupinu može se uvrstiti i fenomen »preletača« i »žetončića«, koji su izabrani na jednoj stranačkoj listi, a kasnije se preselili u drugo gnijezdo te time izdali svoje biračko tijelo.
Izgubljen je efekt kažnjavanja
Kad se objelodani neka velika afera u kojoj su umiješani sami vrhovi politike, ministri, državni dužnosnici i tajnici te se postavlja pitanja odgovornosti, započinje igra oko nadležnosti i mjerodavnosti. Ministri u pravilu ne znaju za što su nadležna njihova ministarstva ni što rade njihovi tajnici. Na izravna pitanja rijetko se dobije konkretan odgovor, a najčešće: »Nisam mjerodavan« ili: »Pitajte njega«, što prevedeno znači: »Nemam pojma.« Ta vrsta komuniciranja s javnošću rađa nepovjerenjem u političare, a s vremenom i u državu. Tada se, u nedostatku povjerenja, naklonost kupuje demagogijom, koja je također profinjenija vrsta korupcije.
Zato korupcija ne smije biti sastavni dio državne politike. Pravna država donekle djeluje kad je riječ o pojedinačnim slučajevima primanja i davanja mita. U takvim lakšim slučajevima uspijeva se utvrditi odgovornost te se mogu kazniti sudionici. Za razliku od toga kod korupcija u većem obujmu, kad su pokradeni ili »zamračeni« milijuni kuna ili eura, državne institucije reagiraju sporo i mlako ili nikako. Čeka se da nastalu galamu zasjeni neka nova afera… S vremenom, budući da sporovi traju desetak i više godina, ogorčenje javnosti splašnjava i jedva se tko prisjeća o čemu je riječ. Izgubljen je efekt kažnjavanja, a javnosti ostaje poruka da se »korupcija ipak isplati«.
Treba mijenjati ili dopunjavati zakone
Država danas ima izgrađene institucije istraga i gonjenja te se nema više pravo pravdati da je iznenađena pojavama korupcije i kriminala svojih dužnosnika i predstavnika državnih i javnih institucija, osobito kad je riječ o štetama na državnoj i javnoj imovini.
Zato radi smanjenja svih vrsta korupcija treba mijenjati ili dopunjavati zakone. Za kaznena djela korupcije kojima se oštećuje, krade ili obezvrjeđuje državna i javna imovina treba dopuniti zakonske odredbe tako da se osim standardne kazne za takva djela prekršitelj kazni i »nečasnim brisanjem mirovinskoga staža ostvarenoga na političkom ili dužnosničkom položaju« i »trajnim gubitkom drugih stečenih prava vezanih uz obavljanje javne dužnosti«.
To se ne bi odnosilo na obične građane, ali bi se trebalo odnositi na sudionike korupcije iz političkih i državnih tijela. Tako bi položaj svakoga političara, ali i drugoga dužnosnika vlasti koji sudjeluje u korupciji, bio vrste njegove otežavajuće okolnosti. Slična zakonska rješenja već postoje i u našem pravnom sustavu, primjerice nečasni otpust djelatnih vojnih osoba prema Zakonu o službi u oružanim snagama (čl. 211.). Ako to vrijedi za djelatne vojne osobe, još više treba vrijediti za političare.
