Svetac »ljetnoga Božića«
Ivan Krstitelj posljednji je starozavjetni prorok te je i njegovo začeće njegovu ocu Zahariji navijestio arkanđeo Gabrijel. Kao Božji prorok prije Isusa Krista prenosio je Božju poruku svojim sunarodnjacima, Židovima, kako bi ih vratio na Božji put (Marko 1, 1-14, Luka 1, 13. 16. 17). Ljudima je naviještao da je Isus iz Nazareta upravo obećani Mesija, poticao je slušatelje da se pokaju za svoje grijehe i krste u znak pokajanja (Luka 3, 3-6).
Ivana Krstitelja naviještali su starozavjetni proroci kao Isusova preteču, a u Matejevu evanđelju Isus o njemu govori: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!« (Mt 11, 11). Znamo da je Isusov javni život započeo krštenjem na Jordanu, kad je i on – poput ostalih pobožnih Židova – došao k Ivanu kako bi ga krstio i u tom času vrhunac je Božje objave Očev glas kojim pred čitavim svijetom Isusa proglašava Mesijom: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!« (Mk 1, 11).
Sveti Ivan Krstitelj slavi se 24. lipnja i prema zapisima bio je stariji šest mjeseci od Isusa. Štovanje je započeto još u 4. stoljeću, a posvećena mu je Lateranska bazilika u Rimu, gdje se nalazi i njegova krstionica u kojoj je kršten i car Konstantin. Njegove relikvije čuvaju se u crkvi sv. Silvestra u Rimu te u Amiensu u Francuskoj. Nerijetko se njegov dan uspoređuje s Božićem pa se u skladu s tim i naziva »ljetni Božić«. Prema najstarijim bogoslužnim knjigama za njegov se blagdan predviđa više misa. Osim slavlja njegova rođenja, postoji i spomendan Mučeništva Ivana Krstitelja koji pada 29. kolovoza.
Kao i za Isusa Krista, krštenje je temelj cijeloga kršćanskoga života te ulaz u život po Duhu. Krštenjem se oslobađamo i čistimo od grijeha te se ponovno rađamo kao djeca Božja, njegove kćeri i sinovi, preporađamo se vodom i riječju. »Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači ‘uroniti’, ‘uranjati’. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s njim, kao novo stvorenje«, objašnjava »Bitno.net«. Za taj se sakrament izdvaja i ime »kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom«. Treba se promatrati kao dar – dar samog Boga jer se dijeli s onima koji ništa ne donose, dijeli se onima kojima treba milost i dijeli se onima kojima treba znak Božjega gospodstva.
Krsni kumovi kao prvi prijatelji djeteta
Krsni su kumovi živi svjedoci vjere koji djetetu i njegovim roditeljima pomažu da dijete istinski živi u jedinstvu s Crkvom. Naša sugovornica za ovaj broj bila je Karla Grbavac, koja je imala priliku biti krsna kuma. Karla dolazi iz Marije Bistrice, završila je Učiteljski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu, a sada kao učiteljica razredne nastave radi u Osnovnoj školi Bedekovčina.Sakramenti – znakovi Božje ljubavi ili tek običaj?
Diljem crkava unutar Hrvatske, ali i izvan njezinih granica proteklih je nekoliko tjedana bilo posebno svečano. Razlog su mnoge pričesti i krizme koje su u molitvi i pjesmi okupile brojne mlade i njihove obitelji. No, nažalost, iz godine u godinu svjedočimo tomu da nakon primanja tih sakramenata crkvene klupe nerijetko ostaju prazne. Stoga se možemo pitati gdje su sva ta djeca i mladi koji su prije samo nekoliko mjeseci i tjedana redovito prisustvovali misama i što im znače sakramenti koje su primili.
Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje ljubavi upućene čovjeku. Uobičajena je podjela sedam svetih sakramenata na tri dijela – to su sakramenti inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija), ozdravljenja (ispovijed, bolesničko pomazanje) i sakramenti u službi zajednice (svećenički red, ženidba).
Za sakramente inicijacije, kao što im i samo ime kaže, karakteristično je da uvode ljude u kršćanski život. I dok se u velikoj većini slučajeva krstimo kao djeca koja nisu svjesna što se oko njih događa, nego odluku o krštenju donose naši roditelji i kumovi, pri prvoj smo pričesti, a posebice pri krizmi, već dovoljno svjesni da bismo mogli spoznati što to zaista znači za naše živote. Postoji i razlog zašto je svetih sakramenata upravo sedam. Naime, Bog nas ljubi i želi nam pomoći u svim našim važnim životnim trenutcima u kojima nam posebice treba usmjerenje. Stoga je sedam sakramenata raspoređeno tako da nas prate tijekom čitavoga života – od rođenja pa sve do smrti. Također, broj sakramenata može se povezati i s brojem dana stvaranja svijeta jer je Bogu trebalo upravo sedam dana za njegovo remek-djelo, ali i sa sedam darova Sluge Jahvina (Iz 11, 2).
Primanje sakramenata ne bi trebalo biti pomodarstvo i nešto što ćemo učiniti jer se »to tako radi već godinama«, zato što je »red« da se to učini, zato što »to rade svi naši prijatelji« ili zato »da dobijemo poklone«, nego zbog toga što zaista želimo živjeti i rasti u vjeri. Otvorimo stoga svoja srca Bogu i zahvalimo mu na milostima koje nam je udijelio preko sakramenata.
Krštenje je znak ponovnoga rođenja
Krštenjem postajemo dio zajednice Crkve, ono je »temelj cijeloga kršćanskoga života« (Katekizam Katoličke Crkve, 1213). To je prvi sakrament, s kojim u nama počinje prebivati Krist, a mi tako uranjamo u njegovo Otajstvo. Prema Katekizmu (1214.) riječ »krštenje« dolazi od grčkoga glagola »baptizein« i znači »uroniti«. Krštenje se zato smatra djelotvornim znakom ponovnoga rođenja i znak je da u nama prebiva Krist. Također, činom krštenja život Duha Svetoga izlijeva se s Krista na krštenike, ujedinjujući ih u jedno tijelo (1 Kor 12, 13). Sveti je Pavao na to podsjetio kršćane u Rimu: »Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 3-4).
Pripremili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
