KRUŠNI PARADOKS U Hrvatsku se uvozi kruh koji se baca

Bernard Čović
Prema rezultatima istraživanja u Hrvatskoj se svakodnevno baca u smeće 135 tona pekarskih proizvoda. Na godišnjoj razini vrijednost te robe iznosi oko 600 milijuna kuna. Usprkos takvim viškovima kruha, Hrvatska je veliki uvoznik pekarskih proizvoda.

U Varaždinu je nedavno održan 17. kongres pekarstva, mlinarstva i slastičarstva pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Organizator kongresa je Stjepan Odobašić, direktor nakladničke tvrtke »Robinson«, a skup je svečano otvorio ministar Tomislav Tolušić.

Kruh iz šlepera

Uz brojna predavanja, radionice i degustacije, posebna tema kongresa bila je uvoz, potrošnja i rasipanje kruhom, odnosno pekarskim proizvodima. U informaciji za medije objavljeni su poražavajući statistički podatci koji se mogu intepretirati jednostavnim zaključkom – »Hrvatska se razbacuje kruhom«!

Prema rezultatima istraživanja u Hrvatskoj se svakodnevno baca u smeće 135 tona pekarskih proizvoda. Na godišnjoj razini vrijednost te robe iznosi oko 600 milijuna kuna. Usprkos takvim viškovima kruha, Hrvatska je veliki uvoznik pekarskih proizvoda. U prvoj polovici prošle godine uvezeno je kruha i peciva gotovo za 54 milijuna eura. Uvozi se kruh bez jaja i sira, kruh s grožđicama, kolači panettone i puslice, pizze i pite… Uvozi se najviše iz Italije, Njemačke, Poljske, Francuske i Slovenije. Štoviše, uvoz kruha i peciva u stalnom je porastu, a uvoz pekarskih proizvoda čini četiri posto ukupnoga hrvatskoga uvoza.

Uvozna poniženja

Uvoz kruha prehrambeni je i civilizacijski poraz. Uvoz osnovne životne namirnice otkriva neosmišljenu prehrambenu strategiju, a kupovanje »pekarskih smjesa iz šlepera« pokazatelj je nezrelosti i nepismenosti hrvatskih potrošača. U društvu koje od stranaca kupuje kruh gubi se ponos i obezvrjeđuje se rad vlastitih ljudi. U Hrvatskoj radi 1586 pekarskih obrta i tvrtki koje proizvode pekarske proizvode, a u njima su zaposlene 22 tisuće ljudi. Stoga je kupnja uvoznoga kruha neodgovoran čin prema domaćoj proizvodnji i obična komocija koja se tumači »pravom na izbor«.

Godišnja proizvodnja pšenice u Hrvatskoj iznosi blizu 859 tisuća tona, što je dvostruko više od potrebe prehrane stanovništva. Stoga je uvoz pekarskih proizvoda nerazumna trgovina koju bi trebalo spriječiti političkim i gospodarskim mjerama. Jednostavnim rječnikom, u Hrvatsku se uvozi kruh koji se baca.

Ipak, postoje rješenja

Organizatori kongresa pekarstva tvrde da ipak postoje rješenja. Tako Stjepan Odobašić smatra: »Odgovor vidimo u preferiranju tradicijskih pekarskih i pekarsko-slastičarskih proizvoda i na hrvatskom i na inozemnom tržištu! Tu je velika šansa za hrvatsko pekarstvo.« Upravo je to bio, velikim dijelom, sadržaj u programu kongresa: prezentacije, radionice i kušanja tradicijskih pekarskih proizvoda. Također, održana su predavanja na temu zaštite naziva poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda zaštićene oznake izvornosti, zaštićene oznake zemljopisnoga podrijetla i zajamčeno tradicionalnih specijaliteta.

Hrana koja se trese

Drugim riječima, trebalo bi poticati kupovanje i konzumaciju domaćih, lokalnih i tradicijskih proizvoda. Izbor vrjednijega kruha i peciva treba promicati kao zdrav stil života. Informirani i potrošači s ukusom ne će prihvatiti hranu koja se tisućama kilometara trese u transportnim kamionima. Što je veći udio takvih kupaca u društvu, bit će manja potreba za uvozom hrane »koja se trese« (tzv. »shake-food«). Uvoz hrane eventualno se može opravdati znatiželjom kupaca, ali nikako svakodnevnom potrebom. Na spomenutom kongresu pekarstva predstavljen je niz tradicijskih hrvatskih proizvoda koji nemaju stranu konkurenciju ni u kvaliteti ni u imidžu.

Prikazane su tako podravske pogače s orasima, podravske pogačice s čvarcima, svetojanska zlevanka, bregovska pita te niz drugih specijaliziranih pekarskih proizvoda… Neki su takvi proizvodi već zaštićeni na razini Europske unije, poput poljičkoga soparnika. No još je važnije da se takvim autohtonim proizvodima napune pekarnice i trgovački lanci, da se medijski i fizički istisne uvozni arsenal, te da se tako omogući ljudima bolji izbor pekarskih proizvoda.

IZVORGlas Koncila br. 16/2017.
Prethodni članakOPASNOST PROIZVOLJNIH TUMAČENJA Tko može tumačiti nauk vjere?
Sljedeći članakKAKO JE SOCIOLOGINJA »IZMJERILA« VJERU VUKOVARACA TIJEKOM OPSADE GRADA »Osobna religioznost nametnula se kao jedino moguće rješenje«