U zagrebačkom naselju Savica-Šanci stoji velika obiteljska kuća s dječjim parkom u dvorištu. Vrata otvara psihologinja Maja Baljak (r. 1986.), žena široka osmijeha, voditeljica kuće koja je dom za mlade majke i trudnice u teškim situacijama i njihovu djecu, kao i djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Jedna je to od ustanova zagrebačkoga Caritasa, čijim će potrebama biti posvećena skorašnja akcija Caritasa Zagrebačke nadbiskupije »Kad činiš dobro, čini dvostruko dobro« kojom potiče vjernike i sve ljude dobre volje da kupnjom lampaša za grobove svojih pokojnika učine djelo milosrđa prema živima. Voditeljica Kuće odazvala se na razgovor o tome kako život u Kući protječe i koje su najveće potrebe njezinih korisnika.
Od gimnazijskoga volontiranja do posla s najmlađima
Njezin put, rekla je sugovornica, nije bio slučajan. »Kao djevojčica imala sam želju pomagati ljudima. Imala sam poseban senzibilitet prema djeci, posebno maloj. U Kuću ljubavi došla sam 2021. na mjesto voditelja i stručnoga suradnika. Prije toga radila sam u Caritasovoj Kući sv. Franje gdje se nalaze djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi osnovnoškolske dobi. Zanimljivo je kako me život doveo ovamo. Nakon osnovne škole silno sam željela biti primalja, a moji su me roditelji usmjerili prema gimnaziji. U gimnaziji sam silno htjela biti predškolska odgojiteljica pa su me usmjerili na studij. Postala sam psihologinja i sada radim u kući u kojoj su temeljne struke upravo te dvije – primalja i odgojiteljica! Put me cijeli život vodio prema tome da se bavim najmlađima«, ispričala je sugovornica, koja je danas supruga i majka dvoje djece.
U Kuću ljubavi počela je zalaziti još u gimnazijskim danima, kao volonterka. »Kuća ljubavi otvorena je 1991. kao dnevni boravak za odrasle osobe s intelektualnim oštećenjima. Imala je i jedan dio za trudnice i majke. Nakon pola godine dnevni je boravak zatvoren, prebačen je u kuću bl. Alojzija Stepinca u Brezovici, a ovdje je ostala kuća za djecu do tri godine odnosno trudnice i majke. U tom sastavu radi i danas. To je kuća za smještaj trudnica, majki i njihove djece te djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Imamo dvije korisničke skupine: djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, koja su izdvojena iz svojih obitelji zbog kojekakvih nepovoljnih i ugrožavajućih životnih okolnosti, te majčinski odjel na kojem se brinemo o trudnicama i majkama s djecom«, pojasnila je.
Jedan dan u Kući ljubavi
Kuća može primiti 21 dijete i devet trudnica i majki. Sada je ondje smještena jedna trudnica, tri maloljetne majke sa svojom djecom i jedna punoljetna majka s djecom. Ostali su korisnici djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. A budući da su glavni stanovnici Kuće mala djeca, njihovu je dnevnomu ritmu posvećen cjelokupan život u njoj. »Ujutro ustaju, oblače se i doručkuju. Tada idu na igru, po potrebi na medicinske preglede ili vježbaju s radnim terapeutom. Ako je lijepo vrijeme, odvedemo ih u šetnju. Tada je ručak, nakon čega idu spavati. Nakon dnevnoga odmora u 15 sati zavrti se cijeli krug: užina, igra, večera i priprema za spavanje«, ispričala je sugovornica.
»Po tom se principu trudimo naučiti i majke da se brinu o svojoj djeci. Majke koje su ovdje s djecom same se brinu o njima, uz pomoć stručnoga tima Kuće. O djeci bez roditeljske skrbi brinu se odgojitelji. To su osobe općih struka. Trudimo se da s djecom do godine dana rade zdravstvene struke; imamo medicinske sestre, primalje, fizioterapeute. Sa starijom odgojnom skupinom, od dvije godine nadalje, rade društveno-humanističke struke. Odgojitelja predškolskoga odgoja nažalost nema, oni rade u vrtićima, a mi zapošljavamo socijalne pedagoge, učitelje razredne nastave, učitelje drugih predmeta«, rekla je voditeljica kuće.
Istaknula je da je riječ o poslu koji je poziv. Osim samih radnih uvjeta i plaće nešto još mora privući osobu k tom poslu: senzibilitet prema djeci, empatija, želja da se pomogne, da se učini nešto dobro. »To je dodatna vrijednost. Ljudi smisao života traže u volontiranju i humanitarnim akcijama, a mi imamo sreću, blagoslov i odgovornost da unutar svojega radnoga mjesta činimo nešto od životne važnosti«, zaključila je sugovornica.
»Nemaju potporu ni adekvatne stambene uvjete«
Na pitanje iz kakvih životnih situacija dolaze djevojke smještene u Kuću ljubavi odgovorila je da su njihove priče prilično različite. »Razlikuju se po dobi, podrijetlu, obrazovanju, iskustvu i mogućnostima. Svima je zajedničko da su ili trudne ili su nedavno rodile, da se nalaze u nepovoljnim životnim okolnostima u smislu da nemaju potporu ni oca svojega djeteta ni svoje primarne obitelji, da nemaju adekvatne stambene uvjete za boravak sa svojim djetetom te da im socijalni radnici predlažu smještaj u ovakvom tipu ustanove. Tu imaju dvadeset i četiri sata osobu koju mogu pitati za savjet i pomoć u brizi za malo dijete. Imamo odgojitelje na raspolaganju i tijekom dana i tijekom noći. U posljednje vrijeme imamo sve više maloljetnih majki, a sve manje ustanova u kojima postoji 24-satna skrb za mlade majke. Drugi su domovi svoje centre zatvorili ili pretvorili u centre za pružanje usluga u zajednici, a udruge većinom imaju zaposlenike prisutne samo tijekom dana. Tomu se prilagođavamo. Imali smo samo jednu priču da je djevojka bila iz dobrostojeće obitelji. Uglavnom su djevojke iz obitelji korisnica socijalne skrbi«, rekla je Maja.
Rad na obitelji – najbolja prevencija
Na pitanje što bi bila najbolja prevencija situacije u kojoj zaposlenici Kuće nastoje pomoći – da »djeca imaju djecu« – sugovornica je odgovorila da bi to bio rad na osnaživanju obitelji. »Crkva sve više ističe važnost obitelji, zajedništva i potpore. Djevojke dolaze iz nesređenih obitelji. One su se kao djeca izgubile, nitko se o njima nije brinuo. One nemaju nikoga, a čeznu pripadati nekomu i nekamo, traže svoje mjesto pod suncem. Neke od njih bore se, proaktivne su. Potrebna im je pomoć u brizi za dijete. Primjerice, one se ne znaju igrati sa svojom djecom, ne znaju brojalice, nitko ih nije naučio, nitko se s njima nije igrao. Njihova djeca nisu začeta u zdravim i stabilnim vezama, nego u usputnim, kratkim vezama. Neke dolaze iz romskih obitelji, iz nesređenoga života pod utjecajem droge. Neka nam djeca dolaze iz rodilišta, nakon apstinencijskih kriza majki. Trudimo se da majke iziđu odavde zajedno sa svojim djetetom«, rekla je sugovornica.
Lijepe priče zbog kojih se trud isplati
Na pitanje uspiju li djevojke nakon napuštanja kuće započeti nov život i brinuti se za svoje dijete Maja je odgovorila da su priče vrlo različite. »Ima vrlo lijepih priča i maloljetnih i punoljetnih majki koje su se uz našu pomoć uspjele osamostaliti. Neke imaju potporu, no ta je potpora nestalna. Moraju imati dovoljno kapaciteta da život preuzmu na sebe. Neke nažalost ne uspiju, neke odustanu tijekom boravka kod nas, ne pronađu u sebi dovoljno volje. Neke su maloljetne majke uspjele završiti srednju školu. Ima jedna posebno lijepa priča; jedna je maloljetna djevojka kasnije zasnovala cjelovitu obitelj«, ispričala je sugovornica.
Najveća potreba Kuće – individualna pažnja djeci i novo vozilo
Prirodno se nametnulo pitanje što je od materijalnih i nematerijalnih resursa Kući potrebno i u što bi se usmjerila sredstva prikupljena dobrotvornom Caritasovom akcijom. »Naša je kuća živ organizam. Nama su volonteri važni ponajprije radi igre s djecom koja dobivaju vrlo malo individualne pažnje. Jedna je ‘teta’ na njih šest do osam. Djeci koja su izdvojena nedostaje individualna pažnja. S volonterima to dobiju. Kod tako male djece bitan je kontinuitet dolazaka. Naši su volonteri uglavnom studenti koji dolaze uglavnom nekoliko mjeseci, što je razumljivo«, rekla je sugovornica. Napomenula je kako u sustavu socijalne skrbi kronično nedostaje zaposlenika. Kada raspišu natječaj za nove djelatnike, kaže, malo se ljudi javi. »To je poziv i iziskuje puno emocionalnoga angažmana, taj se posao ne može raditi hladno ili s mislima o nečem drugom. Kada si tu, ti si život djeci, zamjenski roditelj. Ako ne ćeš ti, nema im tko drugi pomoći«, pojasnila je. Od materijalnih potrepština istaknula je higijenske potrepštine i dječju hranu jer kako je puno djece, puno se toga i troši. »Najviše nam treba novo službeno vozilo. Imamo veći službeni automobil s devet sjedala koji je dotrajao i često se kvari. Budući da se brinemo o skupini djece rane razvojne dobi, velik se dio te skrbi odnosi na odlazak na zdravstvene preglede i poticanje psihomotoričkoga razvoja. ‘Terene’ imamo svakodnevno, nekada dva, a nekada četiri, zato nam treba veći auto u kojem se djeca voze u više ustanova. Stariju pak djecu vozimo na izlete, kazališne predstave ili u zoološki vrt«, rekla je sugovornica.
Ručice i nemoć
