Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Koprivničanka Anja Novak kroz život u posljednje dvije godine kroči ponajprije u Zagrebu. Na doktorskom je studiju kroatologije na Fakultetu hrvatskih studija, bavi se hrvatskim identitetom, a zaposlena je u Institutu za menadžment. Pripada župi sv. Jeronima u Maksimiru, a dosadašnje ključne pastoralne doprinose dala je svojoj Koprivnici. Još je i književnica, upravo joj je objavljena slikovnica »Snovi iz radionice sv. Josipa«.
Anja je rođena 22. studenoga 1990. u Koprivnici. »Majka mi je Lidija r. Soldo, podrijetlom je Hercegovka iz Mostara pa me je hercegovačka otvorenost, gostoljubivost i pobožnost uvelike izgradila, a ljeta provedena u Mostaru obogatila moje djetinjstvo. U svojim srednjoškolskim danima mama se preselila u Koprivnicu gdje je upoznala mojega otca Vladimira. On je podrijetlom iz Koprivničkoga Ivanca. Imam i brata Dominika, koji je od mene mlađi godinu i pol, a danas živi i radi u Koprivnici. Kako sam rođena u katoličkoj obitelji, pobožnost i Crkva bili su oduvijek dio mene. Majka nas je uvijek usmjeravala na život u vjeri, vodila na misu i upućivala u važnost sakramenata. Išla sam redovito na župni vjeronauk, na nedjeljnu misu, no tu bi obično sve stalo. U osnovnoj i srednjoj školi bila sam odlična učenica, uvijek proaktivna i na raspolaganju za brojne školske projekte. I danas funkcioniram, kao i onda, najbolje kad sam najviše zaposlena i na raspolaganju drugima. Brojne školske i izvanškolske obveze otvorile su prostor za razvijanje brojnih talenata koje sam mogla iskoristiti za dobro drugih.«
»Srednjoškolski dani bili su mi vrlo teški, kako oni i običavaju biti za tinejdžere. U tom su razdoblju moju obitelj pogodile brojne, ljudskim očima gledano, nesreće, a sada mislim da su to bile milosti. Kroz selidbu i financijske poteškoće Bog je otvoreno progovarao svojim milostima da jasnije i dublje upoznamo pravo oslanjanje na Providnost, što nas je osnažilo.
Nakon srednje škole krenula sam u Zagreb na studij. Upisala sam kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija. Tijekom studija upoznala sam se s bogatom ponudom vjerskih događanja za studente grada Zagreba. Od studentskoga vjeronauka don Damira Stojića do brojnih grupa i zajednica. Moj veći angažman u samoj župnoj zajednici započeo je na drugoj godini fakulteta kada sam se na poziv vlč. Krunoslava Pačalata uključila u rad i animatorstvo u župnoj zajednici župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici te u zajednicu mladih ‘Stepinčeva mladež’. Moji roditelji bili su aktivni članovi Zajednice bračnih susreta koja je djelovala unutar te župe. Tijekom tjedna studirala sam u Zagrebu, a vikendi su bili rezervirani za volontiranje u župi. Kako je ta župna zajednica bila (i danas je) vrlo bogata brojnim grupama i aktivnostima, i moj se angažman ondje protezao od rada s mladima (ministrantska zajednica, liturgijska zajednica, molitvena zajednica) do sudjelovanja u većim župnim projektima. Posebno ističem članstvo u molitvenoj zajednici studenata i radničke mladeži ‘Fiat voluntas tua’. Tijekom fakulteta suočila sam se i s dijagnozom Crohnove bolesti, a upravo su molitvena potpora i prijatelji iz župe bili poseban oslonac u tim teškim trenutcima. Bolest je postala, a i danas je područje mojega bliskoga povezivanja s Gospodinom pa ju osjećam više kao blagoslov negoli kao poteškoću.«
»Nakon završetka fakulteta vratila sam se u Koprivnicu i zaposlila u gimnaziji kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. U tom razdoblju osobito sam puno radila s djecom i mladima u župi, pomagala u organizaciji župnih događanja poput ‘Stepinčevih dana’ i u lekturama tekstova za internetska i župna izdanja. U tom razdoblju pokrenuta je i lijepa priča oko župne aplikacije ‘S Bogom svaki dan’ koja je donosila svakodnevna razmatranja Božje riječi i meditacije. Posebno me je uvijek veselio rad s djecom… Veliko je to bogatstvo. Vjernici, a ponekad i župnici, nisu ni svjesni kako je Crkva Božji poligon za vježbanje talenata i darova koji su nam dani.
Nakon gubitka posla u Koprivnici, a upisom doktorskoga studija na Fakultetu hrvatskih studija, preselila sam se u Zagreb, gdje živim i radim protekle dvije godine kao voditeljica odjela nastave na Institutu za menadžment. U znanstvenom smislu istražujem teme povezane s vjerskim sastavnicama identiteta hrvatske kulture. Posljednjih godina moj se ‘vidljivi’ angažman u župnoj zajednici smanjio, a zamijenila ga je tiha molitvena prisutnost na svakodnevnim liturgijskim slavljima te povremeno čitanje na misama u mojoj zagrebačkoj župi sv. Jeronima i rodnoj župi sv. Nikole biskupa u Koprivnici. Sada tražim kreativne načine kako svjedočiti Gospodina u svakodnevnom radu i životu. Uključena sam u ciklus kateheza o 10 Božjih zapovijedi koje vodi vlč. Jakov Rađa, a sudjelovala sam i u inicijativi ‘Forum +’. Kako sam oduvijek pisala, u sebi sam osjećala da trebam ustrajati i na taj način pridonijeti Crkvi. Također sam lektorirala i uredila nekoliko knjiga vjerskoga sadržaja.«
»Župa u kojoj sam dugo godina bila aktivna poslala je u moj život obitelj Koštarić. Njihovu sam najmlađemu djetetu, petomu u obitelji, postala krsna kuma. Maleni Mihael u rujnu je proslavio četvrti rođendan. Kako sam mu željela darovati nešto posebno, a kao vjernica već dugi niz godina njegujem posebnu pobožnost svetomu Josipu, tražila sam slikovnice na tu temu, kako bi i on upoznao meni posebnoga svetca. U našim knjižarama nisam pronašla slikovnicu koja mi se svidjela, stoga sam ju odlučila sama napisati i grafički osmisliti. Moje kumče Mihael glavni je lik u priči u kojoj upoznaje svetoga Josipa koji se doselio u njegovo susjedstvo. Priču sam poslala rektoru Nacionalnoga svetišta svetoga Josipa mons. Antunu Senteu ‘na provjeru’. Njega sam upoznala prije mnogo godina pa sam jednom prilikom baš s njim otišla u karmelski samostan u Brezovici. Ondje sam na poticaj karmelićanki počela svakodnevno moliti litanije svetoga Josipa, a i karmelska duhovnost ušla je duboko u moj život. Mons. Sente predložio je da se slikovnica tiska kako bi se pobožnost prema svetomu Josipu mogla širiti u obiteljima i među najmlađima.
Često mislimo kako nismo dovoljno talentirani, sposobni ili da stvari ne radimo savršeno koliko bismo voljeli. Od svega je nekako najgore – zakopati svoj talent. Druge zaista možemo ljubiti svojim dobrima, svojim talentima kroz koje Bog progovara.
