ŽIVOTNO SVJEDOČANSTVO MEDICINSKE SESTRE IZ SISKA, MAJKE I BAKE ĐURĐICE BRLIĆ Sada smo podstanari, ali znamo da će Bog sve izvesti na dobro

»U mom djetinjstvu, školovanju i životu vjera i Krist bili su konstantno prisutni«
Supruga, baka i majka petorice sinova i kćeri, medicinska sestra u Sisku Đurđica Brlić o životu koji je prethodio potresnom 28. i 29. prosinca 2020.

Velika sisačka obitelj Brlić pripada katedralnoj zajednici Uzvišenja svetoga Križa. Predvodnica je majka Đurđica, rođena Kovačević, predana supruga i majka šestero djece, medicinska sestra, koja unatoč svim svojim zaduženjima radosno svjedoči vjeru praktičnim djelima u svojoj župnoj zajednici: čitačica je misnih čitanja i povremena volonterka župnoga Caritasa, donedavna pastoralna vijećnica…. Obitelj Brlić postradala je u sisačkom potresu. Na njihovu je zgradu zalijepljena crvena naljepnica pa su u zrelosti života morali u podstanare, ne znajući što im nosi budućnost. No nadaju se dobru jer sve svoje i nadalje polažu u Božje ruke.

»Uvijek su me vodili pravim putom«

»Rođena sam 28. veljače 1964. u lijepom gradu Osijeku u kojem sam provela 14 lijepih godina svoga djetinjstva«, prisjeća se Đurđica. »Još i danas živo se sjećam davne 1979. godine kada sam se s majkom Rezom, rođenom Petrinjkom, iz Osijeka, kao jedinica, doselila u Sisak. Ona i tata Đuro bili su se rastali. Život me od rana nije mazio. Nije mi bilo lako doći u potpuno novu sredinu koja živi različite običaje. Mama je umrla brzo nakon što smo se smjestile u Sisku. Nedugo nakon toga umro je i tata. Odgajale su me zato dvije tete Marija i Ana, mamine sestre, iz Petrinje. One su bile malo sa mnom u Sisku, malo smo bile u Petrinji. Divno su se brinule o meni, sačuvale su mi stan. U mom djetinjstvu, školovanju i životu vjera i Krist bili su konstantno prisutni – uvijek su me vodili pravim putom. Godine 1982. završila sam srednju medicinsku školu. Cijeli sam svoj radni vijek zadovoljna izborom svojega zanimanja jer volim pomagati ljudima. Nakon mature započela sam jednogodišnji staž u općoj bolnici ‘Dr. Ivo Pedišić’ u Sisku. Danas radim u privatnoj stomatološkoj ordinaciji kao stomatološka asistentica.«

»Boga sam molila da ih nađem žive«

»Nakon mature udala sam se za svoga supruga Željka Brlića, rođenoga u lijepoj Posavini u Martinskoj Vesi Desnoj. On je strojarski tehničar – energetičar, zaposlen u sisačkoj rafineriji, pred mirovinom je. Upoznali smo se na autobusnom kolodvoru u Sisku. Bila je to prva ljubav koja je postala i ostala trajna. Skrasili smo se u mojem stanu u Sisku, a poslije smo kupili još jedan manji stan u istoj zgradi. U ta smo dva stana kao velika obitelj bili do nedavnoga potresa. Već nakon godinu dana Bog nas blagoslivlja prvorođencem – sinom Stjepanom. Godine 1988. dobili smo drugoga sina, našega Tina, a odmah sljedeće 1989. godine i trećega sina Jurja. Bili smo sretna obitelj, blagoslovljena Božjom milošću i nastojali smo djeci biti uzor u duhovnom životu, ali i radnim obvezama. Gledajući našu djecu u molitvi i u crkvi, nismo se brinuli za budućnost. Znali smo da Bog bdije nad njima. Ipak, 1991. godine tmurni oblaci nadvili su se nad naš grad i našli smo se na prvoj crti bojišta, potpuno nesvjesni što nas čeka. Bilo je tu puno straha koji smo svakodnevno ublažavali iskrenom molitvom. Puno sam krunica izmolila za supruga da nam se s ratišta vrati živ i zdrav. Nije bilo lako, bila sam sama s troje male djece. Pomagala nam je, srećom, majka moga supruga baka Jagica pa su djeca bila zbrinuta dok sam ja bila na poslu. Ipak, i tada sam samo Boga molila da ih nađem žive jer nikada nismo znali kamo će pasti granata.«

Poslijeratne godine bile su najljepše

»Prošle su i te ratne godine. Suprug Željko vratio se kući s bojišta kao dragovoljac i 1993. počeo raditi u sisačkoj rafineriji. U burnim poslijeratnim godinama obnove i oporavka od ratnih dana, 1996. Isus nas je blagoslovio našim četvrtim sinom Bornom, a sljedeće 1997. godine dobivamo našu jedinu djevojčicu Tereziju, kojoj smo ime dali po mojoj pokojnoj majci, njezinoj baki. Misleći da nam Bog ne može više dati, godine 1999. dobivamo naše šesto dijete, sina Roka. Godine koje su uslijedile najljepši su period suprugova i moga života. U našoj brojnoj obitelji življenja s Gospodinom bilo je puno zajedničke molitve i dugih večernjih razgovora. Radosno se sjećam tih divnih dana odrastanja naše djece u vjerskom duhu, koji su oni održali i sada kada su odrasli ljudi. Svoj život s povjerenjem predaju u Božje ruke. U danima njihova odrastanja bili su vrlo aktivni u našoj župi Uzvišenja sv. Križa, koja je postala biskupijsko središte, konkatedrala. Nikada ne ću zaboraviti ushićenje naših župljana na dan osnivanja biskupije.«

Izolacija kao duhovna obnova

»Suprug i ja radimo sve za dobrobit Crkve, uvijek smo spremni pomoći. Već od malih nogu naša djeca imala su priliku ministrirati i na taj način služiti Bogu. Godinama su bili članovi zborova u župi, a već dugi niz godina Borna i Terezija vode dječji, a Juraj zbor mladih. Bili su članovi Marijine legije, sudjelovali u molitvi ispred bolnice u sklopu inicijative ’40 dana za život’, u organizaciji prvoga ‘Hoda za život’ u Sisku, bilo nas je i u mnogim drugim događanjima. I sada nastoje odvojiti svoje vrijeme za Boga uključivanjem u župni život, kao i aktivnim sudjelovanjem u Molitvenoj zajednici ‘Srce Isusovo’ u Sisku.

Dragi Bog nas je s vremenom obdario novim divnim članovima naše obitelji, to su naše snahe Andreja i dvije Kristine, kao i našim predivnim anđelčićima, unucima Oliverom, Marijom, Rebekom i Jakovom, a još jednu djevojčicu očekujemo ovoga ljeta. Također se udaje i kći Terezija pa nam u obitelj ulazi dragi zet Josip.

Za vrijeme izolacije, zbog širenja korone, kao obitelj smo se čvrsto povezali. To je bila plodonosna duhovna obnova, jačanje jedinstva, svakodnevna molitva krunice, praćenje misa na malim ekranima. Božji nas je blagoslov svakodnevno pratio i davao nam snagu za svaki novi dan. Ti dani puni zajedništva s obitelju u molitvi zauvijek će nam ostati u srcima kao neprocjenjiv dar svakodnevne Božje prisutnosti u našim životima. Taj duh molitve, kojom smo svladavali strah, čvrsto nas je povezao kao nikada u životu.«

Bog je jači od »crvene naljepnice«

»Katastrofalan potres, koji je pogodio našu županiju 28. prosinca 2020. u 6.35 i prestrašan potres ponovno sljedeći dan 29. prosinca u 12.19 mojoj obitelji potpuno je promijenio budućnost i život. Samo molitvom i predanjem u Božje ruke, da slijedimo put koji nam je pokazao, uspjeli smo prebroditi te teške dane. Samo je Božje čudo spasilo našu zgradu i sve stanare u njoj, svi smo ostali živi i zdravi. Još je teško, ali s Isusom započinjemo svaki novi dan i on nas nosi na svojim blaženim rukama da ne padnemo. Sretni smo i zahvalni Bogu na životu i zdravlju jer nas je ovaj potres sve uzdrmao. Hvala Bogu na dobrim, divnim i nesebičnim ljudima, koji su nam pomogli u teškim trenutcima kada smo ostali bez stana jer zgrada ima crvenu naljepnicu. Sada smo podstanari i ne znamo što će biti dalje, ali znamo da moramo biti strpljivi i vjerovati u Božju providnost. On će sve izvesti na dobro, on zna što je za nas najbolje.«

Za simbiozu laika i svećenika
Naši su župnici u Sisku vjernicima uvijek davali priliku, osobito nama ženama. U početcima župljani žene čitačice misnih čitanja baš i nisu prihvaćali. S vremenom su se naučili na nas. Kad se osnivala Sisačka biskupija, bila mi je čast i iznenađenje da sam kao žena bila istaknuta, čitala sam na misi ustoličenja biskupije.
Na svećeniku je da svojom osobnošću i pristupom privuče župljane na aktivnije sudjelovanje. Mislim da bi se laici intenzivnije uključivali u sadržaje ako bi svećenik imao ideju što želi pa da pozove ljude. Dobrodošlo je i da vjernici iniciraju, osobito ako župnici imaju sluha za vjernike. Sve je na osobnostima ljudi. I želje za doprinosom. Bez dobre simbioze svećenika i vjernika nema uspjeha.

IZVORGlas Koncila br. 13/2021.
Prethodni članakKOMIČAROVA OZBILJNOST Ben Stein: »Protiv totalitarista smo koji kažu da Židov ili katolik nemaju pravo postojati«
Sljedeći članakOD SPROVODA DO KRUNICE Imaju li svi pokojnici »pravo« na katolički sprovod?