Već više od mjesec dana Kata Josipović preko mreže izvještava o svojim iskustvima iz misije na sjeveroistoku Indije, najmnogoljudnije zemlje svijeta. U isusovačkom internatu, u kojem se školuje 500-tinjak djece, ona im pomaže učiti engleski. Više od tisuću njezinih prijatelja moglo je na njezinoj Facebook-stranici čitati o »malim svetcima koji cijelu godinu poste, a opet su siti«, o ljubaznosti djece s kojom je dijelila obroke riže, o rasplesanoj i zvučnoj proslavi Božića koja ja trajala 24 sata, o prinosu darova u crkvi koji odražavaju najvrjednije što darivatelji imaju: banane, rižu ili pijetla. Svoje je iskustvo služenja podijelila i s čitateljima Glasa Koncila, govoreći o teškoćama i radostima u dalekoj Indiji, kao i o poticajima kojima joj Bog progovara u misijskoj svakidašnjici.
»Dan počinje ustajanjem u pet sati«
Za mogućnost volontiranja u Indiji Kata Josipović saznala je preko centra »Ignacije« koji koordinira volontersku mrežu »Ante Gabrić«. Mreža priprema i šalje volontere na višemjesečno iskustvo izvan Europe. Mreža ujedno nudi četveromjesečne edukacije za sve koji žele ići u misije na određeno vrijeme. Edukacija je ujedno prilika za razlučivanje vlastitoga poziva i Božje volje za vlastiti život, koju je i Kata iskoristila.
»Nalazim se u indijskoj državi Zapadni Bengal, u blizini Kalkute, gdje je isusovački internat za djecu koja ovdje i stanuju i idu u školu jer im roditelji to ne mogu priuštiti budući da većina njih potječe iz plemenskoga naroda Santal«, rekla je. Opisujući svoj radni dan, pojasnila je kako se on ne razlikuje bitno od dana polaznika škole.
»Moj radni dan, kao i dječji, počinje ustajanjem u pet sati jer imamo misu u šest, doručak u sedam, a u 8.30 počinje nastava koja traje do 12 sati kada imamo pauzu za ručak do 13.30, kada opet počinje nastava i traje do 15 sati. Nakon toga je odmor, igra s djecom, priprema za sutrašnju nastavu. Večera je u 20 sati, nakon čega dolazi vrijeme za spavanje. Trenutačno podučavam djecu engleskomu jeziku budući da je engleski službeni jezik u cijeloj Indiji, i animiram ih kod igre u slobodno vrijeme«, pojasnila je.
Sugovornica se osvrnula na činjenicu da u Indiji ima oko 2-3 posto kršćana, što je prevedeno u brojeve – tridesetak milijuna ljudi. »Indija treba pomoć u evangelizaciji; ovdje je kršćanska zajednica sol zemlje, što se vidi po školstvu, kulturi i higijeni. Međutim, Indija bi mogla evangelizirati Europsku uniju po pitanju poštovanja života. Ovdje je puno djece i život, iako skroman, pršti od dječje radosti, dok zajednice zemalja poput Europske unije izumiru, među njima i Hrvatska«, rekla je Kata.
»Od djece učim biti kao dijete, dakle spontanost, iskrenost, neopterećenost mišljenjem ljudi – sve ono što je Isusov uvjet da uđemo u kraljevstvo nebesko. Samo ponavljanje molitava ne će nas onamo dovesti. Ovdje učim i postiti budući da djeca četiri puta dnevno jedu rižu, a za ručak i večeru dobiju uz nju i krumpirovu juhu. Dvaput tjedno dobiju kuhano jaje. Meso i ribu jedu samo ponekad. Slatkiša nema pa svi imaju zdrave zube, hodaju bosi na 15̊ C, a svi su uglavnom zdravi i dobra izgleda. Naravno, među njima nema pretilosti. Oni su mi potvrda da post donosi i zdravlje«, rekla je sugovornica.
»Ovdje sam kako bih vršila Božju volju«
»Dugo sam razmišljala o odlasku u misije, ali nisam se usudila, sve dok nisam svoj emocionalni i duhovni život obogatila spoznajama srca i uma kako bih unatoč strahovima iskoračila u nepoznato. Sada vidim da je većina tih strahova bila samo projekcija u mojoj glavi. Ovdje imam teškoće koje sam imala i u Hrvatskoj, samo su naglašenije. Ovdje sam kako bih vršila Božju volju za svoj život, što je trenutačno ovo poslanje«, rekla je.
»Najteža mi je komunikacija, razumijevanje ‘indijskoga engleskoga’ sa specifičnim naglaskom, jer ni meni engleski nije jača strana, posebno komunikacija s djecom koja govore samo bengalski, a ponešto razumiju i engleski. Najljepše mi je biti s tako radosnom, vrijednom, skromnom i pristojnom djecom koja nemaju mobitele, nego jedni druge za igru; osjećam kao da sam među malim svetcima«, rekla je.
»Bog mi je ovdje progovorio«
»Bog mi je ovdje progovorio da ne slušam svoje strahove. Kada se usudim napraviti iskorak u nesigurnost, kako bih vršila volju Božju, on nastupa. Tada ona Isusova rečenica postaje stvarnost: ‘Jaram je moj sladak i breme je moje lako’« rekla je. »Ovakav oblik služenja preporučila bih samo onima koji osjete poziv i interes za ovakav način davanja, tj. ako je to volja Božja za njih. Služenje u svim područjima veliko je ako tako služimo Bogu, a ne svojim izmišljenim križevima ili tuđim očekivanjima. Neki su se posvetili u svojoj sobici, a neki su se strovalili u ponor na visokim svjetovnim i crkvenim pozicijama«, poručila je sugovornica.
