Krajem svibnja, a prije godišnje skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), očekuje se završetak pregovora o svjetskom sporazumu o pandemiji. Glavni cilj »povijesnoga dokumenta« jest »prevencija, pripremljenost i odgovor« na sljedeće pandemije. Ili, prema riječima generalnoga direktora SZO-a: »Kraj pandemije bolesti COVID-19 nije samo kraj ružnoga sna iz kojega smo se probudili. Tako više ne smijemo. Sporazum o pandemiji treba biti povijesni i promijeniti paradigmu javnoga zdravlja.«
Za neke je predloženi dokument izraz iskrene brige svjetskih institucija za ljude i njihovo zdravlje, a za druge je to moralna ucjena i zlouporaba moći, pravno obvezujući alat čijom se primjenom osvaja vlasništvo nad definicijom i upravljanjem globalnim zdravstvenim krizama. Kako bi uvjerili države članice da prihvate sporazum o pandemiji, rukovodstva Ujedinjenih naroda i SZO-a upozoravaju da je »napredak ugrožen« (Antonio Guterres) ili se koriste patetičnim parolama, poput one: »Moramo prihvatiti da su naše sudbine povezane« (Tedros Adhanom Ghebreyesus).
Sadržaj kontroverznoga dokumenta i osnovni prigovori različitih sudionika predstavljeni su nedavno u Glasu Koncila (GK 9/2024), stoga nije potrebna detaljna razrada.
U međuvremenu je nizozemski parlament većinom glasova obvezao svoju vladu da zatraži odgađanje glasovanja o predloženom sporazumu i ako SZO ne prihvati nizozemski prijedlog, zatraženo je da vlada u Haagu glasuje protiv povijesnoga pandemijskoga dokumenta.
I u britanskom je parlamentu, prije nekoliko dana, otvorena rasprava o zahtjevu javnosti (peticiji) da se pandemijski sporazum ne smije prihvatiti bez prethodnoga referenduma. Hrvatska Vlada pak ima dobar alibi za šutnju i nedjelovanje jer se nalazi u vakuumu međustranačkih pregovora. S obzirom na iskustvo propaloga (ili zabranjenoga?) referenduma protiv COVID-potvrda tijekom pandemije koronavirusa, malo je vjerojatno da će hrvatska Vlada omogućiti javnosti sudjelovanje u raspravama o lojalnosti hrvatskoga članstva u SZO-u.
Pandemijski sporazum kao birokratski derivat nalikuje toploj vodi u brizi za zdravlje. Jer svako civilizirano društvo raspolaže interesima i mehanizmima da štiti zdravlje svojih članova. Nije jasno po čemu bi zdravstvena situacija u uređenoj državi bila bolja pod ženevskim patronatom. Naprotiv, monopol globalne institucije nad javnozdravstvenim politikama prijetnja je suverenitetu pojedinih država te, iz iskustva, nasrtaj je na osobne slobode i omogućuje blagoslov cenzure.
Pandemijski sporazum može zaštititi zdravlje ljudi baš kao što Istanbulska konvencija može spriječiti nasilje nad ženama. Neovisno o željenim rezultatima (ili debaklu), oba dokumenta sadrže ubačene elemente koji nisu povezani s javno izrečenim ciljevima. U pozadini se zapravo nalaze prikrivene želje. S jedne strane prisvajanje globalne moći, s druge strane legalizacija rodne ideologije. Nikada nije isključeno da sporazumi i konvencije dobrih namjera završe u ambalaži za maskiranje proizvoda.
Naposljetku, pandemijski sporazum nalikuje i na pokušaj izgovora odgovornih zbog brzopletih proročanstava o »novom normalnom«. Tijekom pandemije to je bio službeni poklič i opis sudbine svijeta koja slijedi nakon pobjede nad koronavirusom. Taj se novogovor, naravno, nije ostvario, pa su »evanđelisti straha« ostali bez oružja. Sada, eto, s pandemijskim sporazumom mogu opet mobilizirati i kontrolirati svijet, najavljujući, kada smatraju potrebnim, novu pandemiju X.
Jasno je da ratifikacija takve pandemijske nostalgije može biti odobrena samo društvenim plebiscitom. Izjašnjavanjem ili referendumom upravo onih koji će plaćati cijenu nove javnozdravstvene vladavine.
