JEDANAEST GODINA IZLAZIO IZ OVISNOSTI Deset malih koraka čini jedan veliki korak

ovisnost
Foto: Shutterstock
»Projekt Čovjek«
Među nevladinim i neprofitnim organizacijama koje se bave tretmanom ovisnosti o drogama, alkoholu i kocki nalazi se i Humanitarna organizacija – zajednica »Susret«. Udruga ima četiri terapijske zajednice: tri za muškarce (Ivanovac, Cista Velika, Paučje) i jednu za žene ovisnice (Čiovo) te tri savjetovališta: u Zagrebu, Splitu i Đakovu. Zajednica radi po programu »Projekt Čovjek« koji je nastao sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Italiji, a prilagođen je hrvatskim prilikama.


U Humanitarnoj organizaciji – zajednici »Susret«, u Savjetovalištu Zagreb na zagrebačkom Cvjetnom naselju, zaposlen je Mario Plazibat. Sve njegove zadaće na radnom mjestu vezuju se uz pomoć osobama koje su ovisnici i njihovim roditeljima. Kroz susrete, radionice i druge oblike rada četrdesetogodišnji Mario Plazibat nastoji pomoći onima koji su u problemu ovisnosti, kao i roditeljima djece ovisnika koja su na odvikavanju od ovisnosti ili koja trebaju pomoć u odluci o odvikavanju. Taj rad nije samo posao, nego i želja da svoje teško iskustvo u procesu ovisnosti i odvikavanja koje je stekao »metodom vlastite kože« podijeli s drugima kako bi se lakše nosili s brojnim teškoćama koje donosi ovisnost.

Plazibat je bivši ovisnik o heroinu koji je uspješno resocijaliziran te sada živi uobičajen svjetovni život. O svojoj ovisnosti i putu u nju pripovijeda: »Kada se govori o ovisnosti mladih ljudi, najčešće se ona povezuje s lošim obiteljskim prilikama, nedostatkom ljubavi i pažnje, nasiljem, siromaštvom ili obiljem u kojem djeca odlaze u ovisnost iz obijesti i slično. No to nije tako. Iako se velik dio ovisnika regrutira iz takvih obitelji, brojni su oni koji potječu iz prosječnih, radišnih i čestitih obitelji koje s mnogo ljubavi odgajaju svoju djecu. Ja sam iz takve obitelji. Rođen sam u Zagrebu, imam sestru, a moji su roditelji iz malih mjesta došli u Zagreb i zaposlili se. Može se reći da sam tipično gradsko dijete koje je išlo u školu s ključem od stana oko vrata dok su roditelji radili. No, s druge strane, ulagali su puno ljubavi u naš odgoj, onoliko koliko su najviše znali i mogli.«

Zarobljen a da se nije ni snašao
Ušao sam u svijet koji je tada za mene bio ‘onaj pravi’ i tu sam se osjećao ‘dobro’. Tko jednom uzme heroin, on uzme njega a da se i ne snađe i ne shvati da je zarobljen. Uzimanjem heroina punio sam rupe u svojem životu, osjećao se najjači, da sve mogu i stvarao lažnu sliku o sebi. Droga je za mene postala božanstvo, nešto o čemu stalno razmišljam, budim se u mislima o njoj i živim cijeli dan samo za ‘šut’. Bez droge ne mogu raditi, misliti, razgovarati, bez droge ne mogu ništa.

No s ulaskom u pubertet počelo se mnogo toga mijenjati, a posebno želja za dokazivanjem i potreba »biti netko«. Već tada je imao potrebu za dokazivanjem u društvu vršnjaka, nanizavši loše ocjene iako mu usvajanje školskoga gradiva nije bilo problem. Došle su i ratne godine – Domovinski rat, doba kada je krenuo u srednju školu. »Čest su razlog ulaska u ovisnost karakterne osobine ovisnika. Moj problem ulaska u ovisnost, mogu sada reći, bila je nesigurnost. Kao dijete mucao sam i bio sam najdeblji u razredu, i kao takav povučen. Te moje ‘nesavršenosti’ počele su mi smetati u pubertetu i otuda potreba za dokazivanjem. Počelo je s pušenjem, vršnjačkim opijanjima, a onda s prvim pušenjima marihuane. To je bilo ratno vrijeme, a sve vrste droge ulazile su na velika vrata u Hrvatsku. Drogu se moglo nabaviti na svakom ćošku i kakvu god da čovjek poželi. I tako od jednoga džointa krenulo je sve više i više. Probao sam sve vrste droga, i stalno otkrivao nove.«

U novom svijetu počeo se osjećati »dobro«. Bio je dio ekipe. U tom obruču koji se sve čvršće stezao i polako, ali sigurno ga preuzeo, došao je na red i heroin. O tome svjedoči: »Iako sam u srednjoj školi prestao mucati i izrastao sam, ušao sam u svijet koji je tada za mene bio ‘onaj pravi’ i tu sam se osjećao ‘dobro’. Tko jednom uzme heroin, on uzme njega a da se i ne snađe i ne shvati da je zarobljen. Uzimanjem heroina punio sam rupe u svojem životu, osjećao se najjači, da sve mogu i stvarao lažnu sliku o sebi. Droga je za mene postala božanstvo, nešto o čemu stalno razmišljam, budim se u mislima o njoj i živim cijeli dan samo za ‘šut’. Bez droge ne mogu raditi, misliti, razgovarati, bez droge ne mogu ništa. U svemu tome dobro sam ‘plivao’. Imao sam dnevno šest-sedam maski – za roditelje, za poslodavca, za djevojku, za okolinu… Bio sam pravi manipulator i dugo vremena nitko nije primjećivao da sam na heroinu. Sebi, naravno nisam priznao da sam ovisnik.«

A kad padnu maske…

No nakon određenoga vremena takav život pod maskama postao je naporan i okolina i roditelji počeli su shvaćati da se nešto događa, a Marijev je život strmoglavo krenuo prema dnu. »Godinama sam vješto manipulirao svima. Nisam bio klasični ovisnik koji se brzo prepozna po zapuštenosti. Pazio sam na svoj izgled i funkcioniranje. Ipak, to ide do određene granice. Ljudi u mojoj radnoj sredini i okolina počeli su shvaćati što se događa. Roditelji, kako to često biva, doznaju posljednji. Nakon nekoliko godina shvatili su, no ja sam ih često znao razuvjeriti. Ipak, kada je sve kulminiralo, oni su počeli vršiti pritisak na mene da odem na liječenje. A i ja sam počeo shvaćati da mi treba pomoć. Znao sam često sjesti na klupicu u parku i promatrati ljude kako hodaju ulicom. Razmišljao sam: ‘Što bih dao da sam na njihovu mjestu, da ne trebam lagati, skrivati se, da mi život ne ovisi o nekom sredstvu, da mogu normalno živjeti!’ Moji su roditelji vjernici, a posebno majka, i ja sam odgajan u katoličkoj vjeri. Vodili su me do o. Zvjezdana Linića u Veliki Tabor, u Šurkovec, tu u Zagrebu u crkvu sv. Križa do o. Smiljana Kožula, hodali smo svukuda u nadi da će mi duhovna pomoć biti dovoljna da donesem odluku za liječenje. No problem je što nisam bio otvorenoga srca. Išao sam na sva ta mjesta zbog roditelja, ali duhovnik ne može učiniti ‘čudo’ ako čovjek nije spreman. Ipak prema Bogu treba biti otvoren i napraviti dva-tri koraka da bi ih on učinio sto!«

Mario Plazibat
Snimila: J. Pavić | Mario Plazibat

Put odvikavanja bio je dug. Mario je pokušavao nekoliko puta i odustajao je. Odvikavao se 11 godina. Bio je na liječenju u psihijatrijskim bolnicama, pokušao u »Cenacolu«, u zajednici »Susret« nekoliko puta i ponovno se vraćao u ovisnost.

»Od mene su svi digli ruke, čak i oni koji su bili najoptimističniji. I moji liječnici na psihijatriji. Uzimao sam iznimno visoke doze metadona za vrijeme odvikavanja. Svi su mi izlazili u susret, davali mi nove prilike, a ja sam ih tisuću puta izigrao. Tko je ovisnik, ovisnost mu je ‘u kostima’. Mogu reći da nisam bio odrastao, bio sam neodgovoran, nisam priznavao autoritet. Bio sam težak za suradnju, nisam se prilagođavao pravilima. Vraćao sam se u svakodnevnicu u kojoj nisam znao funkcionirati. I zato čovjek može biti i deset godina u komuni bez rezultata ako si ne posloži u glavi da je vanjski život kao komuna puta deset. U komuni je čovjek zaštićen od vanjskih stresora, a izlaskom mora se suočiti sa stvarnošću, no za to često nije spreman.

U nas u zajednici postoje ‘probni vikendi’ i tu mnogi pokleknu, no ti vikendi su važni jer tada se vidi gdje je tko najslabiji i gdje treba pomoć zajednice. Osim toga, kada tko završi u bolnici u akutnom stanju, boravak traje 16 dana, a ponekad dva-tri mjeseca. Tako je i izvan Hrvatske. Jasno mi je da bolnica nije mjesto za dugotrajnu skrb. Zato je i važna simbioza između bolnice i terapijske zajednice. U nas u zajednici »Susret« postupno se odvikava od opijata, to znači da se u suradnji s psihijatrijskim bolnicama primjenjuje terapija metadonom ili subutexom dva do tri mjeseca i dopušteno je pušenje. Meni je takav način odvikavanja trebao jer nisam bio spreman radikalno prekinuti terapiju i ući u strogi režim.«

Stručnjacima su potrebni ljudi s osobnim iskustvom

Govoreći o putu prema oslobađanju od ovisnosti, Plazibat ističe: »Najvažnije je problem osvijestiti u glavi, priznati tko sam, svoje mane, i ne očekivati da će se promjena brzo dogoditi. Deset malih koraka čini jedan veliki korak. Svi trebaju biti svjesni da nije ovisnost samo uzimanje droge, nego i ovisničko ponašanje. Mozak žudi za naučenim stimulansom i samo jedan pokušaj vraća sve na početak. Uzimanjem droge može se stvoriti onaj željeni učinak i osjećaj, ali samo kratko. Osim toga ponovno će se izgubiti sve ono što je mukotrpno građeno, a najteže je vratiti postignuto povjerenje. Kad se postigne ta svjesnost, to je važan korak u sprječavanju recidiva.«

Jasno mi je da bolnica nije mjesto za dugotrajnu skrb. Zato je i važna simbioza između bolnice i terapijske zajednice. U nas u zajednici »Susret« postupno se odvikava od opijata, to znači da se u suradnji s psihijatrijskim bolnicama primjenjuje terapija metadonom ili subutexom dva do tri mjeseca i dopušteno je pušenje.

No nije jednostavno postići mentalnu stabilnost. Tijelo koje je godinama uništavano opijatima ima svoje potrebe. Mozak funkcionira specifično i zbog toga je potrebna pomoć s različitih strana. »Jako je važna podrška iskusnih stručnjaka i terapeuta. S ovisnicima se radi individualno i grupno. Meni osobno uvijek je više odgovarao rad u grupi. No struka teško može pomoći ovisnicima bez ljudi s osobnim iskustvom, koji daju autentična svjedočanstva da se može uspjeti. Dakle, jedni bez drugih ne mogu.«

Plazibat navodi da je na jedanaestogodišnjem putu pokušavao naći razne modele kako si pomoći. Među ostalim tu su bile vjera i molitva: »U zajednici sam počeo moliti jer sam osjetio potrebu. Ovdje ima ljudi raznih vjera, većina su katolici, ali ima i ateista i agnostika. No nema prisiljavanja ni na što. I ja sam sam izabrao molitvu. No i vjera je proces, i ona zahtijeva zrenje. Mora ju se osjetiti. Na mojem putu izlaska iz ovisnosti pomogla mi je vjera jer ona promiče vrijednosti s kojima čovjek ne može pogriješiti«.

Osvrćući se na sadašnjost, navodi: »Kad čovjek stvori novi život oslobođen ovisnosti, to je kao da se ponovno rodi. Prijatelje iz prošlih vremena sretnem, pozdravimo se, ali više nemamo o čemu razgovarati pa tako se više i nemamo potrebu vidjeti ni družiti. Posebno mi je drago zbog mojih roditelja koji su ‘oživjeli’ nakon što sam uspio. Za vrijeme mojega ovisništva roditelji su postali starci, bolesni, izmučeni, iznemogli, a sada su puni života. Ovisnik ne shvaća što im radi, što čini onima koje voli. Roditelji su ti koji nose taj težak križ ovisnosti, pate jer im dijete kopni pred očima, a ne mogu mu pomoći. Često ih drugi osuđuju ili se hvale svojom uspješnom djecom, što njih jako boli. Danas kada razgovaram s roditeljima ovisnika koji dolaze u savjetovalište, često se pitaju: ‘Gdje smo pogriješili?’ Kažem im: Nemojte se to pitati nikada. Evo, moja je sestra imala potpuno drugačiji život, uvijek je bila odgovorna za razliku od mene, a imamo iste roditelje. Nema recepta kako pomoći svomu djetetu ovisniku. Treba samo mnogo strpljenja, podrške, ljubavi i vjere da se može izići iz svijeta ovisnosti«, navodi Mario.

»Sada kada pogledam svoj život, mogu reći da sam sretan čovjek. Radno mi je okruženje ugodno, ljudi me podržavaju. Ne mogu reći da sam nailazio na neke neugodnosti u okolini koja zna da sam bio ovisnik. Ljudi su uglavnom pozitivni i daju priliku, samo ju se ne smije izigrati. A i oni koji imaju predrasude. Razumijem ih jer svašta su čuli, a možda i doživjeli. Važno je da ja znam tko sam i što sam. A iznimno mi je važno da imam djevojku koja je otvorena i poštena, koja ima razumijevanja i ljubavi za sve ljude, a to je vrijednost koja je najdragocjenija«, zaključuje Plazibat.

Od »uzimam jer želim« do »uzimam jer moram«
Put prema ovisnosti složen je proces u kojem brojni faktori u različitim životnim razdobljima pojedinca mogu odigrati ključnu ulogu. Genetika, rani razvoj, adolescentsko i odraslo doba, karakteristike ličnosti, obiteljske pa i socijalne prilike te čitav niz drugih varijabli tvore složenu mrežu faktora koji određuju životni i ovisnički put, tako da unatoč nekim »jačim« stranama osoba može u kritičnom periodu ipak zastraniti u ovisnost. Adolescencija je za većinu vrijeme intenzivnih emocija, mladenačkoga bunta, vrijeme kad su možda više nego ikad naglašene osnovne ljudske psihološke potrebe: da budemo prepoznati, da nas se cijeni i da nas se razumije. Za ostvarenje tih potreba mladi su ljudi spremni platiti vrlo visoku cijenu, a to može biti i pristupanje devijantnim skupinama u kojima zajednička konzumacija droga zbližava i ostvaruje navedene potrebe. Uz tu socijalnu komponentu od velike je važnosti i ona intrapsihička u kojoj droga djeluje kao metoda suočavanja s vlastitim strahovima, nesigurnostima, negativnim samopoimanjem – pod njenim utjecajem mladi čovjek nije više onaj kojega se stidi, on je hrabriji, društveniji, otvoreniji, opušteniji. I to mu se sviđa. Zbog kemijskoga utjecaja sredstava ovisnosti na mozak rekreativna upotreba vrlo često prelazi iz faze »uzimam jer želim« u fazu »uzimam jer moram« (iako ovisnik još smatra da drži stvari pod kontrolom sve dok stvari ne postanu očite, a neki i onda) i, za one sretnije, počinje mukotrpan put liječenja koji se često sastoji od uspona i padova prije postizanja dugoročnijih rezultata. Liječenje je složeno jer se ne radi samo o kemijskim procesima u mozgu, nego i duboko ukorijenjenim ovisničkim obrascima ponašanja, razmišljanja i osjećanja, koji se odvijaju gotovo automatski tako da osoba u tretmanu uz najbolju volju i želju za apstinencijom vrlo lako upada u recidiv, što može djelovati obeshrabrujuće. No pozitivnih je primjera ipak mnogo, a pogotovo među onima koji se uz ljudske, osobne i profesionalne snage uzdaju i u Božju, iscjeliteljsku snagu.

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakCRKVA KOJA SLAVI 800. ROĐENDAN Župna crkva sv. Petra i Pavla u Kašini
Sljedeći članakZBRAJANJE I MNOŽENJE NA ŠALTERU Dva plus dva je dvanaest?