MARTIN LUTHER I 500. OBLJETNICA REFORMACIJE Zaslužan je premda je ponekad previše tražio svoju istinu

Martin Luther

Premda u turskim osvajanjima vidi i poziv na buđenje slaboga kršćanstva te unutar toga priliku za širenje njegovih ideja, Luther ipak sve više polemizira s islamom i Kuranom, upozoravajući da se radi o vrlo štetnoj religiji. U tom kontekstu češće naglašava da je islam laž, a u Muhamedovu djelu vidi djelovanje Sotone koji se bori protiv kršćana i pravoga Boga. Luther još uvijek ne poziva na otpor protiv Turaka, nego više na molitvu za obraćenje muslimana. Uvjeren je da će se dogoditi čudo te da će muslimani progledati u kakvoj se zabludi nalaze. Ali što je islam bio bliži Njemačkoj, to je Luther bio sve nervozniji.

Kad se govori o Lutherovoj polemičnosti, moglo bi se reći da je ponekad previše tražio svoju istinu, koja se prema potrebi, opasnostima i vremenu često mijenjala. Samo se u tom kontekstu može shvatiti vrlo oštro, ponekad i mržnjom ispunjeno polemiziranje protiv papinstva, židovstva i islama.

U spisu »Tischreden« (Govori za stolom) spominje se neki Schmack koji je već imao dodira s Turcima i islamom. Spomenuti gospodin govori Lutheru da je sultan rekao da je šteta što je Luther tako star te ga ne će moći upoznati kao svojega gospodara. Luther je zgrožen pred tom mogućnošću. U očajnom strahu govori kako se nada da će ga Bog očuvati od toga zla. Ipak još uvijek misli da bi post i molitva mogli zaustaviti Turke. U tom kontekstu će reći: »Pokoru treba činiti zbog grijeha i nezahvalnosti, zbog čega smo zaslužili Božju srdžbu i nemilost, pa nas je jeftino prepustio u ruke đavlu i Turcima.« Još uvijek je reformator djelomično miran, pa čak i duhovit. Tako će usporediti papine vojnike s Turcima: »Turci viču: Allah, Allah, a papini vojnici: Ecclesia, Ecclesia!« Ta je vika i kod jednih i kod drugih, pojašnjava Luther, samo dokaz povezanosti s đavlom.

Polemika protiv Židova

Iako se opasnost nadvila i nad zapadne dijelove Europe, Luther još uvijek polemizira protiv papinstva, ali i protiv omraženih mu Židova, koji se nisu željeli obratiti na kršćanstvo. U navodnoj židovskoj oholosti on vidi nesposobnost obraćenja na kršćanstvo. Tako će razočaran zbog njihova neprihvaćanja kršćanstva (protestantizma) uputiti na njihovu navodnu nepopravljivost i oholost: »Nijedan prorok ne može učiniti ništa protiv te snažne, neukrotive i nepopravljive oholosti.« Lutherova odbojnost prema Židovima, jer ne prihvaćaju njegovo kršćanstvo, toliko je velika da će čak pozvati na uništenje njihovih kuća i sinagoga, oduzimanje posjeda i prisilu na težak rad.

Takvim izjavama prethodi njegov spis o Isusu kao rođenom Židovu iz 1543. godine u kojem ih je očito želio obratiti na kršćanstvo. Njihovo prešutno odbijanje poziva na obraćenje razjarit će reformatora do te mjere da će uslijediti spis »Von den Juden und ihren Lügen« (O Židovima i njihovim lažima) s nevjerojatno teškim riječima protiv njih, na koje će se kasnije, kako piše Mattusek, s velikim zadovoljstvom pozivati i sam Goebbels. Ipak kod Luthera se ne može govoriti o antisemitizmu u onom smislu kakav je postojao kod nacista. Ustvari, bio je to više odraz njegova zanesenjačkoga, ponekad možda i patološkoga, vjerskoga uvjerenja da u svemu ima pravo, na što također upućuju teške i beskompromisne riječi u ideološkoj borbi protiv papinstva i islama. Kad su u pitanju njegovi neistomišljenici ili oni koji ometaju širenje njegova pogleda na vjeru, Luther ne bira riječi.

Žestoko se obrušio na Turke i islam
Kako Lutherovu pojavu i njegov protestantizam učiniti relevantnim u vremenu potpune sekularizacije, u vremenu u kojem jedva da tko znade nešto o njegovim teološkim izlaganjima, u vremenu u kojem je potrošnja u mnogih mladih zamijenila nutarnju potrebu za metafizičkim?

Jedno se ipak ne može zanijekati. Luther je, naime, svojim negativnim odnosom, zajedno s nekim negativnim stajalištima unutar katoličanstva, poprilično utjecao na raspoloženje Europljana prema Židovima, uvjeravajući ih da je sve što im se događa kazna Božja za razapinjanje Krista. Među onima koje je zarazio tim crnim mislima bila je i njegova žena, Katharina von Bora, koju je uvjerio da mu Židovi rade o glavi.

Ali što se opasnost od Turaka više približavala, zaboravljao je Luther papu i Židove, obrušavajući se žestoko na Turke i islam. Sve više pribjegava apokaliptičkim vizijama kraja svijeta, one odlučujuće bitke između Krista i Antikrista. Turke pronalazi u liku Goga u Knjizi proroka Ezekijela, islam u Danijelovim vizijama, a Muhameda u »malom rogu« (Dn 7). Pun straha od prodora Turaka i islama ustvrdit će da su se u njima skupili svi đavoli, sva krivovjerja i sve zloće ovoga svijeta. Čak i ona dobra svojstva islama koja je nekada naglašavao, kao što su molitva i post, više ne će hvaliti. Oni su samo vanjska prijevara zla koje se dobro maskiralo. U svom strahu i zanosu očekivat će Luther veliku bitku između kršćanstva i islama u kojoj će pobijediti prava, kršćanska vjera. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Luther komentirao veliku pobjedu katoličke koalicije – pod vodstvom pape (Pio V.), kojega je smatrao zakletim neprijateljem – u bitki kod Lepanta 1571. godine, nakon čega je turska opasnost za zapadnu Europu bitno splasnula. Nažalost, umro je nekoliko godina prije, 1546. godine.

I danas ima tragova Lutherove isključivosti

Kad se govori o Lutherovoj polemičnosti, moglo bi se reći da je ponekad previše tražio svoju istinu, koja se prema potrebi, opasnostima i vremenu često mijenjala. Samo se u tom kontekstu može shvatiti vrlo oštro, ponekad i mržnjom ispunjeno polemiziranje protiv papinstva, židovstva i islama. Norbert Jäger u svom djelu »Heilsmöglichkeit der Nichtchristen« (Mogućnost spasenja nekršćana) piše kako je Luthera u nove zablude uvijek nanovo vodio njegov osjećaj potrebe da mora sve protumačiti i u svemu imati pravo.

To će Lutherovo isključivo stajalište dugo biti prisutno u nekim protestantskim krugovima, što će opterećivati dijalog s neistomišljenicima, a posebno s islamom. U tom se kontekstu još i danas mogu promatrati i sukobi u nekim afričkim zemljama, kao što su Mali i Nigerija, gdje osim islamskih fundamentalista postoje i oni protestantski. U to se dobro uklapa ocjena Georga Dieza, koji je u tjedniku »Spiegel« za Luthera rekao da je bio reformator i reakcionar u jednoj osobi te da je prouzročio veliku pukotinu u kršćanstvu, ali i u samom svijetu. Ono što zastupaju neke protestantske sekte u Americi glede znanosti i vjere, ali i odnosa prema islamu i židovstvu, nije daleko od te procjene.

Mnoge pozitivne strane i postignuća
Reformator je svojim razmišljanjima uzdrmao pospanu Katoličku Crkvu te je na taj način pridonio ozbiljnijem shvaćanju nužnosti reforma na mnogim područjima. Ne može se zanijekati njegov doprinos razumijevanju važnosti općega svećeništva u liturgiji. Svojim prijevodom Biblije na njemački pridonijet će njezinu širenju među običnim pukom.

Ipak, kad se govori o Lutherovu djelovanju, ne mogu se zanijekati njegove pozitivne strane i postignuća. S pravom kaže Alexander Schwabe, u svom tekstu »Zwischen Teufel und Gott« (Između sotone i Boga) u časopisu »Christ in der Gegenwart«, da je reformator svojim razmišljanjima uzdrmao pospanu Katoličku Crkvu te je na taj način pridonio ozbiljnijem shvaćanju nužnosti reforma na mnogim područjima. Ne može se zanijekati njegov doprinos razumijevanju važnosti općega svećeništva u liturgiji. Svojim prijevodom Biblije na njemački pridonijet će njezinu širenju među običnim pukom. Govorom o slobodi pojedinca, uključujući i običnoga čovjeka kršćanina, bez obzira na propuste kod ustanka seljaka protiv kneževa, dat će svoj doprinos razvoju poimanja individualne slobode i ljudskih prava u europskom društvu. Nadalje, nema sumnje da je, kako kaže Schwabe, neprestano sukobljavanje protestantizma s katoličkom stranom ubrzalo proces sekularizacije te odvajanje religije od države. Lutheru također pripada velika zasluga za širenje njemačkoga jezika i za njegovo obogaćenje mnogim frazama koje su još i danas u uporabi.

Govoreći o organizaciji proslave 500. obljetnice reformacije u Njemačkoj, Alexander Schwabe naglasio je da je pred organizatorima velik problem: kako Lutherovu pojavu i njegov protestantizam učiniti relevantnim u vremenu potpune sekularizacije, u vremenu u kojem jedva da tko znade nešto o njegovim teološkim izlaganjima, u vremenu u kojem je potrošnja u mnogih mladih zamijenila nutarnju potrebu za metafizičkim? Kako učiniti zanimljivim Lutherovu osobu u vremenu u kojem se stanovnici Europe više boje islamskih terorista negoli što imaju strah pred Lutherovim Bogom o čijem milosrđu ovisi metafizička sudbina svakoga pojedinca? A tu je i Biblija kao drugi temelj na kojem počiva protestantizam (»sola scriptura«). Kako ponovno zainteresirati čovjeka za Božju riječ u Bibliji, koju je moderna teologija svojom povijesno kritičkom metodom poprilično demitologizirala, prilagođavajući njezin sadržaj znanstvenim dostignućima?

O čemu danas (o)visi ljudsko srce?
A jedno od vrlo zanimljivih pitanja moglo bi biti i sljedeće: Što li će nakon velike proslave 500 godina od pojave Luthera reći neki od velikih protestantskih umova kad se zna da je svojedobno Goethe povodom 300. obljetnice reformacije napisao sljedeće riječi: »Među nama rečeno, u čitavoj stvari nije ništa zanimljivo osim Lutherova karaktera. To je jedino što imponira mnoštvu. Sve ostalo je zamršena budalaština«? Ili kako danas govoriti s Lutherom o tome da čovjeka može spasiti samo vjera u Božju milost (»sola fide«) kad golem postotak mladih ljudi u Lutherovoj domovini, pogotovo onih iz protestantskih krugova, nema nikakvoga dodira s vjerom u bilo kakvoga Boga, kad su potrošnja, tehnologija i trenutačni užitak potisnuli strah pred Svevišnjim?
Ipak, ima nešto što će se dobro uklopiti u stanje postmodernoga društva. To je jedna od njegovih mnogobrojnih fraza: »Woran du aber dein Herz hängst, das ist dein Gott« (dosl.: Ono o što vješaš svoje srce, to ti je bog). Vrijeme je da se konačno ozbiljno postavi pitanje: O čemu danas (o)visi ljudsko srce? I zašto? Gdje i kada su takvu stajalištu kod sekulariziranoga čovjeka, a pogotovo kod mlađih naraštaja, pridonijele vjere i religije u neprestanim međusobnim sukobljavanjima, ali i ustrajavanju na nečemu što u vrijeme ozbiljnoga znanstvenoga pogleda na svijet ne mogu više braniti? Što se danas može učiniti da se srce mladoga čovjeka okrene prema onoj pravoj ponudi, koja zadovoljava i ispunja dugotrajnije od »smartphonea« i interneta, od radoznalosti čovjeka da zaviri u svaki kutak svijeta, osim u onaj u svojoj nutrinu?
Zašto se potiskuju kršćanske vrjednote?

Tek kad se ozbiljno postavi takvo pitanje, otvara se mogućnost za posredovanje nečega što bi čovjeku moglo dati životno usmjerenje koje ga čini sretnijim i zadovoljnijim. Jer i uza sve ponude ovoga svijeta, u njemu nikada nije bilo više osamljenih i nezadovoljnih mladih ljudi, koji zbog praznine u sebi često završavaju na psihijatrijama. A u posljednje vrijeme čak i u islamističkim radikalnim skupinama. Kršćanske vjerske zajednice, intelektualni svijet i politika u Europi moraju se upitati: Zašto se danas svjesno u zaborav potiskuju kršćanske vrjednote, na čijim je temeljima nastala Europa multikulturalnosti, multireligioznosti, tolerancije i slobode?

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakALEXANDER VON HUMBOLDT, OTAC ZAŠTITE PRIRODE U prirodi je sve povezano
Sljedeći članakIVANKA DABRO, MAJKA TROJE I UDOMITELJICA JOŠ TROJE DJECE Vjera u Boga jedina je garancija uspjeha