»Joj! Istinu strašnu i tu moram srest, da na svijetu stalna samo mijena jest.« Najradije bih tako bio odgovorio susjedu Milanu kada me onako usput, »slučajno« ali slavodobitno, upitao što ja mislim o »promjeni imena ulica nazvanih po ustašama«, no znajući da on ne bi znao što to riječ »mijena« jest, izbjegao sam odgovoriti mu stihovima velikoga hrvatskoga pjesnika pravoslavnoga roda koji je kao habsburški časnik pjevao (i) o islamskom mujezinu, ali je sreća njegova da je to bilo podosta prije »nezavisnih« hrvatskih dana te mu nitko još posvećene ulice i trgove ne mijenja za druge… Pa sam mu odgovorio, izbjegavajući pravi odgovor, svojim profanim, a ne profinjenim riječima:
– Joj, susjed, pa ja sam vam tolika »konzerva« da nikad ništa ne bih mijenjao! Da je bilo po meni, čovjek bi još uvijek svakoga dana ponovno otkrivao vatru, lupkajući s nova dva kamena i očekujući da frcne iskra pa opet upali suhi list… Ja konzervativan ne volim da se išta mijenja, a ono… svi oko mene sve bi mijenjali! Mijenjaju nazive ulica, mijenjaju spolove, mijenjaju dan za noć, mijenjaju političke boje i kapute, mijenjaju žene, mijenjaju aute i mobitele… Mijenjaj, mijenjaj! Važno je da se mijenja, jer to je napredno, »progresivno«, tako »dokazujemo otvorenost«, tako »rastemo i ostajemo mladi«, tako »idemo ukorak s vremenom«… A ja? Ostao u raskoraku, »raskrečen«, zatečen, nedorečen, željan bar neke stalnosti u kakvoj-takvoj normalnosti, bez mijenjanja i stalnoga protresanja tla pod nogama… Ma, susjede, ne bih vam ja ništa više mijenjao…
– Daj Vilkec, ne drobi! – kao iz zemlje izniknu Debeli. – Pa uvijek veliš da bi mijenjal sve ove uvezene i islužene strane nogometaše pa stavil mlade domaće dečke, kaj bu ginuli za svoje boje! Ili si i od toga odustal, sad kad ti malca unuka nisu primili u »Dinama«? Ma svašta, ti da ne bi mijenjal ništ?! Daj, nemoj susjeda Mileta potezati za nos!
– Pfff… pfff!!! – propusti ventil na mom ekspres-loncu. – Pa kad me potežeš za jezik, mijenjao bih, mijenjao! Sve ovo što ne će ovi koji ljube promjene i koji bi, kao, »sve promijenili«! Mijenjao bih prvobraniteljice za djecu, za spolove i rodove i za što sve još nemaju sve te uhljebljene pravobranitelje! Mijenjao bih ministre i ministrice kulture, obrazovanja i svih »duhovnih« ministarstava koja nam preoblikuju djecu i mlade, mijenjao bih vječne saborske zastupnike manjinske i većinske, mijenjao bih sve sinove i unuke petokrakih (sve)moćnika na vlasti, koji će me naposljetku još natjerati da umrem u uvjerenju kako sam se rodio i umro u sasvim istoj državi, tek promijenjena grba i imena…
– Eeej, polakooo… ne može tako! – prekida me na rubu »hercšlaga« Debeli, no samo da mi da »novu dozu«. – Pa sva ta tvoja mijenjanja su… Kak’ se ono veli? Sva su natražnjačka, retrogradna, zaprav’ revizionistička, zar ne, susjed Milan? Vidim ja, stari, ti si prava »zapečena konzerva«, koja ‘opće ne razme te nove i progresivne mijene!… Srećom ne više za starce, tebe i mene, ha, ha!
