– Zbog mentalne higijene i neurorelaksacije više ne gledam ni jedne televizijske vijesti! – po stoti put prisiljen sam slušati samohvalu moga najboljega šogora, znanoga »Sina Oluje«, koji je razočaran svime utekao od života, smjestivši ribičiju za svoju ideologiju i religiju. – Ali sad, kad je na ovaj rusko-ukrajinski počeo još i ovaj rat po Izraelu i pojasu Gaze… Nekako sam se dao »zavesti« i pred telku sjesti, napol’ mimo svijesti. Čuj, mislim si kako moram i ja ponešto o tome znati, je l’ tako… – posuvši se pepelom, moj »šogi« nastavio je hrabro poput pravog šoguna. – I što sam čuo i vidio u vijestima? Maaa, kakva Ukrajina i Rusija, kakav Hamas i Mossad… Svi ti ratovi ništa su prema ratu naša dva vrhovnika, dva šefa, dva druga, dva kako komu ista… Što će nam i svjetski rat uz taj njihov televizijski, pun pucanja i prepucavanja, peckanja i prženja, doskočica i pravih verbotonalnih i gestualnih vratolomija? Kakvi »harkivi« ili »pojasevi« kad ovi tuku i ispod pojasa! Ako je i »igrokaz«, kako neki tvrde, super je! Ni »Zločesta djeca« ni oni bosanski »Nadrealisti« nisu im ni do koljena, kamoli do pojasa, ma i »pajtonovci« se mogu skriti! U samo pola sata vijesti bar deset do petnaest puta ćeš ih sresti! Nema teme o kojoj svaki od njih nema što reći, a kako se nikad ne slažu, onda svaki put obojica moraju nešto reći, a kako jedan »opatrne« drugog, tako novinari odmah brzo trče s mikrofonima drugom, pa amo-tamo, da mi, informacije i istine željni gledatelji, sve znamo. Nema tu, to je sve toliko televizično, mozaično, dinamično i »prošarano« da ih ni ozbiljni svjetski potresi ne mogu zaljuljati u njihovoj nezamjenjivoj ratnoj ulozi u TV vijestima! Ma, poželjeh makar jednom tjedno izlagati se toj turbulentnoj zabavi. Mislim ono, skoči mi živac, počnem se malo i tresti, drhturiti… A opet, »turbo« je dobro to sve režirano, superprodukcija i dobri glumci. Uostalom, zaozbiljno ili za šalu, u njihovim se malim ratovima i svi ovi veliki ogledaju, pa i neuki lakše shvate tu ratnu neizbježnost. Jer ako je jedan za ukrajinsku obuku – drugi je za rusku ruku; jedan za izraelsku dominaciju – drugi za palestinsku naraciju; jedan za jabuke – drugi za kruške; jedan u kupe, drugi u špade… Iz dana u dan, kaže mi tvoja sestra, »gutačica programa«, to isto nam rade. Razišli bi se oko svega, osim da u TV vijesti ne propuste… nekoga trećega! Dakako, ni oko za svijet smrtonosnih ustaških zastava i pjesama, kao ni oko dičnih partizanskih oslobađanja ne bi se razišli. No što se ja tu sekiram, badava ti ovo sve pričam… – klonu nakon dosegnutih vrhunaca srčanih otkucaja i jezikovih palucanja. – Znam ja da se ti o tome ne usudiš i da nikad o tome »ratu« ne budeš pisao…
U pravu je moj Šogi, hrabri »Sin Oluje«. Radije ću s njime na jezero Čiče, u tihe ribiče.
