Svaki dan u tjednu tradicionalno je posvećen jednomu otajstvu vjere i povezan s određenom pobožnošću.
Ponedjeljak je posvećen Duhu Svetomu i dušama u čistilištu i toga smo dana pozvani moliti za drage pokojnike i sve u čistilištu. Utorak je u našem narodu poznat po pobožnosti sv. Antunu Padovanskomu, no od davnine se povezuje s anđelima čuvarima, koji zaslužuju našu pozornost toga dana. Srijeda je dan sv. Josipa, koji se kao uzor i zagovornik radnika smjestio usred radnoga tjedna. Četvrtak je usmjeren prema Presvetomu Oltarskomu Sakramentu i idealan za pobožnost klanjanja u crkvama. Petkom se spominjemo muke Gospodnje, a to je i dan Presvetoga Srca Isusova. Zato je poželjno petkom postiti. Sedmi dan stvaranja bio je subota i dostojno je da taj dan bude posvećen Blaženoj Djevici Mariji, a nedjelja je dan uskrsnuća te svaku nedjelju slavimo kao mali Uskrs.
Tradicija je Crkve i svakomu mjesecu u godini dodijelila poneku pobožnost, ponajviše zbog blagdana koji se slave dotičnoga mjeseca. Kod odabira pobožnosti u nekom mjesecu, lakše je i bolje slijediti savjete Crkve nego nasumično birati ili umnažati pobožnosti.
S mjesecom rujnom počinje nova školska i pastoralna godina, a točno na njegovoj polovici nalazi se blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, koji se nadovezuje na blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Tada se spominjemo 7 Marijinih žalosti kako su nam opisane u evanđelju: Šimunovo proročanstvo u hramu da će joj “mač probosti dušu”; bijeg s djetetom Isusom u Egipat; traženje izgubljenoga dječaka Isusa u hramu; susret s Isusom na križnom putu; boli dok su Isusa pribijali na križ; skidanje Isusa s križa i Isusov pokop.
Vjernicima se predlaže da tijekom čitava mjeseca rujna ili barem tijekom 7 dana mole pobožnost 7 Marijinih žalosti. Ta pobožnost počela se širiti još u 12. stoljeću unutar monaških samostana cistercita i servita, a izražava Marijino sudjelovanje u patnjama Isusa Krista po kojima je otkupio svijet od smrti i grijeha. Zanimljivo, Marijine žalosti zapravo su trenutci kada je Isus, njezin sin, patio. Marijina majčinska uloga nije se iscrpila u tome što je rodila Božje dijete, ona je duboko proživljavala svaki Isusov korak. Ona je s njime su-patnica, su-putnica i na neki način i su-otkupiteljica. Njezine nas žalosti približavaju Isusovim patnjama; gledajući njezinim očima, otkrivamo svu dubinu ljudske tuge.
Moleći tu pobožnost, ujedinjujemo se u Marijinoj boli u nadi da ćemo s njom dijeliti i radost uskrsne proslave i utjehe nakon svih životnih nevolja. Djevica Marija nije ostala u žalosti i pokazuje nam da svaka bol i žalost proživljena s Bogom ima smisla, a ako se podijeli, makar i kroz molitvu, lakše se podnosi.
Priređuje: A. Katanec
