Kad je čovjek u snu, čini mu se da je u stvarnosti, a kad se probudi, shvati da postoji i druga razina svijesti. Neki ljudi u molitvi ostaju najčešće u glavi, u svojim mislima, predodžbama, zaključcima, slikama o Bogu i ljudima. No postoje još neke razine svijesti, mnogo dublje od razine na kojoj se netko nalazi kada moli samo glavom.
Farizej koji moli u Hramu primjer je čovjeka čija je molitva ostala u glavi, čiji se pogled tako uzvisuje da vidi ono što želi – grijehe drugih ljudi i vlastita dobra djela. Za razliku od njega, carinik ne luta pogledom po površini tražeći tuđe grijehe ni pohvale zbog vlastitih djela, nego se ponizuje okrećući se prema sebi i spuštajući se u vlastito srce.
Takva molitva kojom se prodire u dublje razine bića naziva se molitva srcem. Njome se silazi od vanjštine u nutrinu, od izvanjskoga činjenja prema nutarnjem proživljavanju. U njoj se ne ostaje na razini čina koji se samo izvrše i riječi koje se samo čuju, nego se nastoji i čine i riječi doživjeti na dubljoj razini – onoj srca.
Molitva srcem ulazak je u svoju sobu, odnosno silazak u unutarnju odaju u kojoj Bog prebiva u središtu zamka duše, u unutarnju ćeliju, u najdublje središte duše. Molitva srcem otvaranje je srca Bogu. Slična je cvijetu koji se izlaže djelovanju sunca. U njoj se ne radi o čovjekovu djelovanju na Boga, nego o dopuštanju Bogu da djeluje u njemu.
Za razliku od molitve glavom, u kojoj – poput farizeja u Hramu – čovjek oblikuje stvarnost prema sebi i svojim mislima, u molitvi srcem taj isti se sve više prepušta Božjemu oblikovanju. Riječ je o djelatnosti u kojoj je sve naglašenije slušanje i primanje. Nije tu riječ o pasivnosti i lijenosti, nego o sve aktivnijem predanju i otvaranju Bogu.
Silazak iz svoje glave u dubine vlastitoga bića nuždan je kako bi molitelj ostavio izvanjsko, tj. napustio razinu stajanja u sinagogama i na raskršćima ulica radi pokazivanja ljudima, ušao u svoju sobu, zatvorio vrata i susreo se s Bogom koji je u skrovitosti i koji vidi u skrovitosti. No to ne znači da se molitva srcem, taj ulazak u svoju sobu, ne može i ne treba ostvarivati u sinagogama i na raskršćima ulica, u crkvi, na livadi ili u nekoj od soba u obiteljskom domu. Naprotiv!
