MOLITVA NA USNAMA, A U SRCU… Suvremeno poimanje unutarnje molitve

Foto: Shutterstock

Premda ni sadašnje doba ne nudi jednoznačnu, a kamoli jedinstvenu definiciju »unutarnje molitve«, vrijedi se zaustaviti na rezultatima Erike Lorenz koja je temeljito ispitivala značenje toga pojma. Te rezultate sažimlje karmelićanin Reinhard Körner u knjižici »Što je nutarnja molitva?«: »Nutarnja molitva ima strukturu koja obuhvaća sve vrste ‘molitve’, tj. komunikacije s Bogom. Ali očito je srž ipak ‘kontemplacija’, neposredno opažanje Božje blizine… Da, Božja je nazočnost kod ‘nutarnje molitve’ još važnija nego govor ili šutnja«, piše Körner i napominje da nutarnja molitva nije jednostavno i općenito nijemi govor s Bogom, nego je to potpuna nutarnja usredotočenost na njega! »Stoga ona mora pratiti i usmenu molitvu, da ova ne bude samo isprazno blebetanje i puko traćenje vremena. Molitelj postaje svjestan Božje nazočnosti. Na taj se način mnoge vrste i podvrste izjednačuju u budnoj pažnji« (str. 41).

Zanimljivo je primijetiti, i istodobno začuđuje činjenica, da se ne samo u teološkim, nego i u različitim duhovnim spisima počevši od »vala meditacije« šezdesetih i sedamdesetih do danas pojam »unutarnja molitva« jedva pronalazi. Katekizam Katoličke Crkve rabi taj pojam, no »unutarnju molitvu« smješta u oblike molitve: uz usmenu molitvu i molitvu razmatranja, premda mu ne oduzima ni ono izvorno i općenito razumijevanje koje je taj pojam u duhovnoj tradiciji Crkve imao. A to je da se pod »unutarnjom molitvom« podrazumijeva osobno obraćanje Bogu. To jest »označava bit molitve i osobni temeljni čin molitelja: svjesno upravljanje svoga Ja skrivenom Božjem Ti«, a što sve oblike molitve (usmenu, razmatranje, liturgijsku, zajedničku, osobnu itd.) čini molitvom (usp. 42-49).

Unutarnja molitva nije viši oblik molitve ni poseban način molitve. Tim pojmom označava se ono »što molitvu zapravo čini molitvom, ono što razlikuje molitvu od pukoga ‘izvršavanja’ molitve«. Ona »označava ono što mi ljudi s naše strane možemo učiniti i trebali bismo činiti da ostanemo budni za skrivenu Božju nazočnost i otkrijemo ono što on sa svoje strane oduvijek čini u nama i oko nas« (52). U kojem će se obliku molitve pojedina osoba obraćati Bogu manje je važno. Nekima leži jedan, drugima pak drugi oblik molitve. Netko se muči s razmatranjem, drugi opet s krunicom i sl. Važno je da u molitvi, u kojem god ona obliku bila, ne nedostaje »unutarnja molitva« koja je »duša« svake molitve. U protivnom događa se ono na što je davno upozoravao prorok Izaija, a Isus ponovio svojim suvremenicima: »Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene« (Mt 15, 8).

IZVORGlas Koncila br. 36/2020.
Prethodni članakDOC. DR. JOSIP BOŠNJAKOVIĆ O RANJIVOSTI CRKVE I ČOVJEKA U VRIJEME »KORONA KRIZE« »Ima smisla dugoročno planirati, ali ne i dugoročno se brinuti«
Sljedeći članakBEZ BOGA NEMA SLOGE I RAZUMIJEVANJA Jezik je nositelj identiteta