Široke kulture i obrazovanja, Srećko Bošnjak bijaše među najplodnijim duhovnim piscima i prevoditeljima u Hrvata prošloga stoljeća, posebno zauzet u širenju moralne kršćanske kulture i kulture života, po čemu, uz don Antu Bakovića, zauzima posebno mjesto.
Rođen je u Višnjici, selu župe Ledinac, pokraj Gruda u Hercegovini godine 1911. Četverogodišnju osnovnu školu završio je u Grudama, a 1932. osmogodišnju gimnaziju u Mostaru, koju je pohađao kao pitomac doma »Petar Svačić« Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak«. Tijekom ljeta 1932. prijavio se kao svećenički kandidat Mostarsko-duvanjske biskupije te započinje filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Nakon završetka petogodišnjega studija zaređen je 1937. za svećenika. Godine 1937./38. u Zagrebu diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i pohađao preddoktorski studij 1938. – 1940. Kroz to vrijeme u Hercegovini obnašao je službu župnoga vikara u Viru 1936. – 1939. i Rotimlji 1939. – 1940., a od blagdana sv. Katarine 1940. do sredine 1945. bio je župnik u Šipovači.
Zbog bolesti i liječenja poslije Drugoga svjetskoga rata otišao je u Hrvatsko zagorje, gdje je bio župni vikar najprije u Vinagori 1945. – 1946. te potom u Mariji Bistrici 1946. – 1948. Kroz to vrijeme pod vodstvom prof. dr. Andrije Živkovića napisao je disertaciju »Sveti Jeronim kao učitelj kršćanskoga morala«, doktoriravši 1948. Disertacija je tiskana tek 1995. Nakon toga postao je profesor teologije u Đakovu, gdje je od 1948. do 1954. predavao pastoralne predmete (pastoral, liturgika, govorništvo) te u tamošnjem liceju (gimnaziji) vjeronauk, francuski, njemački i zemljopis. Nakon kraćega boravka u Zagrebu i Bistrici vratio se u Hercegovinu, gdje je godinu dana bio kapelan u Bijelom Polju 1954. – 1955., a zatim je imenovan upraviteljem župe u Trebinju 1955. – 1959. te je kroz dvije godine također predavao vjeronauk u sjemenišnoj gimnaziji u Dubrovniku.
Nakon uhićenja mons. Andrije Majića u studenom 1958. biskup Čule imenovao ga je župnikom u Studencima, gdje je službovao do 1962. Te godine don Andrija se vratio iz zatvora, a don Srećko je otišao za duhovnoga pomoćnika u Rotimlju, gdje je ostao samo godinu dana. Poslije toga imenovan je župnikom u Drežnici, gdje je ostao do 1972., kada je umirovljen. Umro je 15. travnja 1996. u Dubrovniku, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u rodnom selu.
Srećko Bošnjak ili pseudonimom Feliks Višnjić, odnosno Viator, započeo je pisati kao student u sarajevskoj »Vrhbosni« 1936., a onda i u »Katoličkom tjedniku«. Osamdesetih godina započela je njegova intenzivna prevoditeljska djelatnost, kada je s francuskoga, slovenskoga i njemačkoga preveo četrdesetak knjiga. Navodimo samo neke: Luce Laurand, »Sveti Tarzicije« 1983., Andre Duchemin, »Vjerovati i ljubiti« i Jean-Marie de Reville, »Neka Krist ispuni tvoj život« 1984., Henri Caldelari, »Oproštenje, izvor života« 1985., Jean-Marie de Reville, »Sveti župnik Arški« 1986., Eugene Engel, »Marija u životu bolesnika« i Andre Fauvelle, »Živjeti uspješnije i sretnije« 1987., Michel Dangoisse, »Svjedočanstva o pomirenju s Bogom« i Fausto Rossi, »Pierina Morosini« 1988., Robert de Gourmont, »Što je sveta misa?« 1989., Georges Huber, »Odlazi, Sotono!«, Thierry Lelievre, »Ivanka Beretta Molla« i Gabriel Emonnet, »Kristova muka i naše trpljenje« 1993., Eugene Engel, »Božjim stazama«, Jacques Perrier, »Upoznajmo i uzljubimo svetu Misu« i Jean Marie Girardin, »Trideset dana s dušama u čistilištu« 1994., Christoph Schönborn, »Apostolsko vjerovanje prema katekizmu Katoličke crkve« i Augustin Romero, »Zašto i kako se ispovijedati« 1996., Eugene Autexier, »Tajna zla« 2002., Daniel Ange, »Ivan Pavao II., dar Božji« 2003., Eugene Engel, »Marija na putu našeg života« i Jean Baptiste Jego, »Marcel Callo svjedok Kristov« 2005., Alfons M. Weigl, »Oče, Tebi je sve moguće« 2007.
Većina knjiga izišla je u popularnoj biblioteci »U pravi trenutak« iz Đakova, tiskana u većim nakladama u više izdanja.
Od vlastitih djela, osim disertacije, tiskao je nekoliko knjiga: »Tajna sakramenta ženidbe« 1959., »Mladež pred ženidbom« i »Biblija, naš prijatelj« 1984., »Riječi Tvoje, Gospodine, duh su i život – Tumačenje prve tri Božje zapovijedi« i »Brak i obitelj« 1989., »Mladiću, djevojko, pažnja, pažnja!« 1987., tiskana u više izdanja. Posebice je svoje knjige i prijevode posvećivao moralnomu i vjerskomu odgoju mladeži, a tako i članke kojih je veći broj sve do smrti napisao za »List mladih MI«. Pisao je tekstove razne tematike i za »Službu Božju«, »Glas Koncila«, »Crkvu u svijetu« i druge periodike.
Bio je svojevrsni »moralni populist« pa je mnoge mlade parove svojom poukom doveo »pred oltar« i ohrabrio na rađanje djece. Širio je kulturu života i kulturu svjedočenja vjere pa je, uza sve, priredio tri »Zbirke propovijedi o svecima i blaženicima« 1995. i 1996. Uz isusovca Josipa Antolovića može ga se smatrati ponajboljim hrvatskim poznavateljem hagiografske literature u drugoj polovici XX. stoljeća.
