TKO JE HRVATSKI POLITIČAR IVAN ORŠANIĆ? Zagovaratelj slobode osobe i domovine

Ivan Oršanić

Iako je Hrvatski orlovski savez utemeljen kao nepolitičan pokret, dio njegovih članova bio je politički aktivan uoči i tijekom Drugoga svjetskoga rata, a koji ga preživješe i poslije. Među njima se, zajedno s bratom Antom, isticao političar i publicist Ivan Oršanić.

Od uloge u NDH do utočišta u Argentini

Rođen je u Županji 2. srpnja 1904. Već 1923. postao je prvi tajnik Hrvatskoga orlovskoga saveza. Godine 1925. vjenčao se s Ivanom Berger, židovskoga podrijetla, s kojom je imao troje djece. Nakon studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu radio je od 1929. kao profesor matematike i fizike u Vukovaru, a zatim na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Navezujući se na ideje predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa, radio je na sustavnom i planskom okupljanju i izgrađivanju hrvatske mladeži na platformi starćevićanskoga državotvorstva. Bio je suradnik, a od 1937., nakon don Kerubina Šegvića, i glavni urednik utjecajnoga časopisa »Hrvatske smotre«. Od 1939. bio je politički urednik tjednika »Hrvatskoga naroda«. Postaje domovinski član ustaške organizacije pa je za vrijeme Banovine Hrvatske 1940. uhićen i zatvoren u Lepoglavi, a rat je dočekao u logoru Krušćici kraj Travnika. U NDH-u bio je državni tajnik za promidžbu, ali ga je Pavelić nakon samo dva mjeseca na pritisak Nijemaca smijenio jer je odbio hrvatsku promidžbu podvrgnuti njemačkim interesima, a k tomu je bio frankofil i polonofil. Bio je postavljen za šefa Ustaške mladeži, i ondje nastojeći spriječiti nacistički utjecaj na mladež, a od 1944. je državni savezničar, baveći se socijalnom politikom. U svibnju 1945. s obitelji se povukao u Austriju (putom mu je poginuo sin), pa u Italiju, gdje se angažirao u spašavanju Hrvata, a 1948. stigao je u Argentinu. Smatrajući da je povijesna epizoda NDH nepovratno završena i da treba stvarati novu, demokratsku Hrvatsku, godine 1951. s bratom Antom i drugima osnovao je Hrvatsku republikansku stranku i pokrenuo političku reviju »Republika Hrvatska«. Godine 1962. sudjelovao je u osnutku Hrvatskoga narodnoga vijeća.

Zagovaratelj kršćanskoga sindikalizma
Stvaranjem se hrvatske države, pisao je, »ostvaruje tek primarni uvjet za stvaranje slobode, ali ne i sama sloboda« pa za njezino ostvarenje tek tada treba još mnogo raditi. Sada, kad imamo vlastitu državu, možemo lako zaključiti koliko je imao pravo.

»Budući da je Oršanić bio čovjek velike inteligencije, svestrano izobražen, iskusan u političkom radu, s ogromnim poznavanjem zbivanja u Hrvatskoj i svijetu, on piše i daje mišljenje o desetinama pitanja i problema« (J. Prpić). Prije i tijekom rata to je činio prvo u »Orlovskoj misli« i »Križarskoj straži«, a zatim u »Nedjelji«, »Životu«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom narodu«, »Gospodarstvu«, »Spremnosti«, slovenskom »Dejanju«, banjolučkoj »Hrvatskoj rieči« i drugdje. Godine 1939. objavio je knjigu »Europa u prelomu«. Uz snažnu kritiku kapitalizma, liberalizma, fašizma i komunizma, kao poznavatelj i zagovaratelj kršćanskoga sindikalizma u svijetu, bio je kritičar i socijalno pasivnoga katolicizma, napisavši: »Što katolici misle, kako se to zapravo bude katolikom, ako nikad ne će da djelotvorno, znalački, inteligentno, svaki po svojem položaju i mogućnostima moralnim, intelektualnim, materijalnim pokažu i dokažu socijalni aktivitet u Kristovoj ljubavi?«

U emigraciji je, uz Vinka Nikolića, bio možda ponajplodniji publicist. Kao urednik »Republike Hrvatske« objavio je niz članaka i eseja, anticipirajući teme i probleme buduće demokratske hrvatske države. Posmrtno su mu objavljene knjige »Oslobođenje i sloboda« 1973. i »Vizija slobode« 1979., koja je kvintesencija njegovih ideološko-političkih i duhovnih pogleda. Pošavši u spomenutoj knjizi od premise da »država koja ne afirmira slobodu osobe je zločin«, smatrao je da »treba da se okane svoga posla oni koji bi htjeli imati jednu stranku… jer to nije stvaranje jedinstva, nego totalitarizma, jer to nije razvijanje slobode, nego diktature i svemu tome disciplinirane praznine«.

Pripisivao je važnu ulogu Poljskoj i Hrvatskoj

»Sudbinska smislenost hrvatske države nasuprot Jugoslaviji i komunizmu samo je u ostvarenju ideje slobode. Prema tome ne može se govoriti da je glavno hrvatska država, a sve drugo da će se već urediti, jer se time ne izražava pravilna spoznaja i pravilna formulacija o našoj borbi, našim osjećajima, našem jedinstvu, našoj slozi, našemu odnosu prema neprijateljima, nego je, naprotiv, glavno i sudbinski smisleno da hrvatska država ostvari, izražava, personificira, doživljava ideju slobode nasuprot jugoslavenskog barbarstva. Hrvatska država mora ostvariti, nositi, nametati ideju slobode. (…) To mora biti supstanca našeg jedinstva i naše sloge.« Drugim riječima, stvaranjem se hrvatske države »ostvaruje tek primarni uvjet za stvaranje slobode, ali ne i sama sloboda« pa za njezino ostvarenje tek tada treba još mnogo raditi. Sada, kad imamo vlastitu državu, možemo lako zaključiti koliko je imao pravo.

Objavio je, uz ostalo, niz članaka o odnosima Hrvatske sa Srbijom, Italijom, Mađarskom, Slovenijom. Smatrao je da Poljska i Hrvatska imaju povijesnu ulogu u zaustavljanju najezdi s Istoka i ugrožavanja slobode osobe i nacija sa Zapada.

Umro je u Buenos Airesu 17. prosinca 1968. Bio je ustrajan borac za slobodu čovjeka u slobodnoj domovini i »vjeran katoličkim filozofskim načelima do skrajnjega radikalizma« (D. Žanko), koja je nastojao primijeniti u svojoj političkoj filozofiji.

IZVORGlas Koncila br. 31/2017.
Prethodni članakZAŠTO U MOLITVI MISLI LAKO ODLUTAJU? Pozornost ništa ne isključuje
Sljedeći članakDRAMA »NAŠA SVAKODNEVNA PRIČA« Spas je u obitelji