MOTUPROPRIJ »APERUIT ILLIS« Uskrsnuli i nama otkriva blago svoje riječi

Foto: El Papa en Colombia | Pohod pape Franje Kolumbiji
»Posvetiti na poseban način jednu nedjelju u liturgijskoj godini Božjoj riječi omogućava, poglavito, da u Crkvi oživi čin Uskrsnuloga koji i nama otkriva blago svoje riječi kako bismo bili u svijetu navjestitelji toga neiscrpnoga bogatstva.«

»Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.« Iz tih je riječi, koje u Evanđelju po Luki (24, 45) opisuju Isusovu duhovnu gestu kako bi učenici razumjeli da su njegova muka, smrt i uskrsnuće dio u Pismima naznačenoga Božjega plana, papa Franjo preuzeo naslov za apostolsko pismo u obliku motuproprija »Aperuit illis – Otvori im«. Tim je apostolskim pismom, potpisanim 30. rujna prošle godine, na liturgijski spomendan sv. Jeronima o početku proslave 1600. obljetnice njegove smrti, Papa odredio da se treća nedjelja liturgijskoga vremena kroz godinu slavi kao »Nedjelja Božje riječi«, tj. kao nedjelja »posvećena slavljenju, promišljanju i širenju Božje riječi«. Nedjelja Božje riječi ove će se godine slaviti prvi put, u nedjelju 26. siječnja.

»Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista«

Osvrćući se na citirane evanđeoske riječi, Sveti Otac odmah na početku iznosi ono bitno, tj. odnos između Krista, Svetoga pisma i Crkve. »Jedna je to od posljednjih gesta koje je učinio uskrsnuli Gospodin prije uzašašća. Ukazuje se učenicima dok su zajedno okupljeni, lomi s njima kruh i otvara im pameti za razumijevanje Svetoga pisma. Onim zastrašenim i razočaranim ljudima otkriva smisao vazmenoga otajstva: da je prema vječnom Otčevu planu Isus morao trpjeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi ponudio obraćenje i oproštenje grijeha; te obećava Duha Svetoga koji će im dati snagu da budu svjedoci spasenja. Odnos između Uskrsnuloga, zajednice vjernika i Svetoga pisma veoma je važan za naš identitet. Bez Gospodina koji nas uvodi nemoguće je dubinski razumjeti Sveto pismo, ali je točno i suprotno: bez Svetoga pisma ostaju nerazumljivima događaji Isusova poslanja i poslanje njegove Crkve u svijetu. S pravom je sv. Jeronim mogao napisati: ‘Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista’«, napisao je Sveti Otac.

»Zajednice će pronaći način da žive tu nedjelju kao svečan dan. Bit će ipak važno da se u euharistijskom slavlju intronizira sveti tekst tako da se okupljenima očituje normativna vrijednost koju Božja riječ posjeduje. Na tu će nedjelju posebno biti korisno staviti naglasak na njegovo naviještanje te prilagoditi homiliju kako bi se istaknula služba koja se prinosi Gospodnjoj riječi. Biskupi će na tu nedjelju moći slaviti obred lektorata ili povjeravati sličnu službu, kako bi se podsjetilo na važnost naviještanja Božje riječi u liturgiji.«

Papa je poručio da je o posebnoj nedjelji koja bi bila posvećena Božjoj riječi počeo razmišljati na završetku Izvanredne svete godine milosrđa, »kako bi se razumjelo neiscrpno bogatstvo koje proizlazi iz trajnoga dijaloga Boga sa svojim narodom«. »Posvetiti na poseban način jednu nedjelju u liturgijskoj godini Božjoj riječi omogućava, poglavito, da u Crkvi oživi čin Uskrsnuloga koji i nama otkriva blago svoje riječi kako bismo bili u svijetu navjestitelji toga neiscrpnoga bogatstva«, napisao je Sveti Otac.

Mnogi zahtjevi iz Božjega naroda

Iz uvodnoga dijela motuproprija vrijedi prenijeti i odlomak promišljanja sv. Efrema Sirskoga koji Sveti Otac donosi: »Tko je kadar razumjeti, o Gospodine, sve bogatstvo makar i jedne tvoje riječi? Mnogo je više toga što nam izmiče od onoga što uspijevamo razumjeti. Upravo smo kao žedni ljudi što piju na izvoru. Tvoja riječ nudi mnoge različite vidove, kao što su mnoge perspektive onih koji je proučavaju. Gospodin je obojio svoju riječ raznovrsnim ljepotama, kako bi oni koji je proučavaju mogli promatrati (‘contemplare’) ono što im je milije. Sakrio je u svoju riječ sva blaga da bi svatko od nas našao bogatstvo u onom što promatra.«

Sveti je Otac također napisao da uvođenjem Nedjelje Božje riječi želi odgovoriti na mnoge zahtjeve koji su do njega došli iz Božjega naroda, kako bi se ona mogla »slaviti u čitavoj Crkvi, u jedinstvu nakana«. Podsjetio je da je »već postala zajednička praksa proživljavati trenutke u kojima se kršćanska zajednica usredotočuje na veliku vrijednost koju Božja riječ ima u njezinu svakodnevnom životu«. Isto je tako podsjetio da »u različitim mjesnim Crkvama postoji bogatstvo inicijativa koje Sveto pismo čini sve dostupnijim vjernicima, tako da se osjećaju zahvalnima na toliko velikom daru, zauzetima da ga žive u svakodnevici te odgovornima da ga dosljedno svjedoče«.

Koncil potaknuo »ponovno otkrivanje« Božje riječi

Papa je u uvodnom dijelu motuproprija istaknuo presudnu ulogu Drugoga vatikanskoga koncila, tj. njegove dogmatske konstitucije »Dei verbum«, koja je dala »velik poticaj ponovnomu otkrivanju Božje riječi«, jasno opisavši »narav Svetoga pisma, njegovo prenošenje s naraštaja na naraštaj, njegovo božansko nadahnuće koje obuhvaća Stari i Novi zavjet te njegovu važnost za život Crkve«. Kao važan poslijekoncilski trenutak papa Franjo je istaknuo zasjedanje Biskupske sinode 2008. godine te poslijesinodsku apostolsku pobudnicu Benedikta XVI. »Verbum Domini«, za koju je rekao da je »nezaobilazan nauk za naše zajednice«. »U tom dokumentu se na poseban način dublje ulazi u performativni značaj Božje riječi (da oblikuje, mijenja stajališta i srca onih koji je slušaju, pa i svijet preko njih, nap. Da. G.), posebno kad u liturgijskom činu izlazi na vidjelo njezin sakramentalni značaj u pravom smislu riječi«, napisao je Papa. Tom će se performativnom i sakramentalnom značaju Sveti Otac vraćati kao stožernim točkama motuproprija, a uvodni je dio završio rečenicom koja je posve na tom tragu: »Dobro je stoga da u životu našega puka nikada ne ponestane toga presudnoga odnosa sa živom riječju koju se Gospodin nikada ne umara upućivati svojoj Zaručnici, kako bi mogla rasti u ljubavi i svjedočenju vjere.«

Ekumenska dimenzija Nedjelje Božje riječi

U odredbenom dijelu, nakon što je utvrdio da se Treća nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi, Papa je odmah dao do znanja da je riječ o »prikladnu vremenu u godini kad smo pozvani jačati veze sa Židovima i moliti za jedinstvo kršćana«. Naime, na Treću nedjelju kroz godinu završava molitvena osmina (ili u nekim mjesnim Crkvama molitveni tjedan) za jedinstvo kršćana. U vrijeme osmine (17. siječnja) u Italiji se, k tomu, već godinama slavi Dan za produbljivanje i razvoj dijaloga između katolika i Židova. Na toj se praksi postupno nadahnjuju i druge mjesne Crkve. Što se tiče ekumenskih nastojanja, Sveti je Otac još poručio da »slavljenje Nedjelje Božje riječi izražava ekumensku dimenziju jer Sveto pismo onima koji slušaju pokazuje put kojim valja ići da bi se došlo do autentičnoga i postojanoga jedinstva«.

Živjeti tu nedjelju kao svečan dan
O načinima i mogućnostima slavljenja Nedjelje Božje riječi Sveti Otac piše: »Zajednice će pronaći način da žive tu nedjelju kao svečan dan. Bit će ipak važno da se u euharistijskom slavlju intronizira sveti tekst tako da se okupljenima očituje normativna vrijednost koju Božja riječ posjeduje. Na tu će nedjelju posebno biti korisno staviti naglasak na njegovo naviještanje te prilagoditi homiliju da bi se istaknula služba koja se prinosi Gospodnjoj riječi. Biskupi će na tu nedjelju moći slaviti obred lektorata ili povjeravati sličnu službu, kako bi se podsjetilo na važnost naviještanja Božje riječi u liturgiji. Bitno je, uistinu, da se ne posustane u svim nastojanjima kako bi se neki vjernici pripravili da budu istinski navjestitelji riječi, uz prikladnu pripravu kao što je već uobičajeno za akolite i izvanredne poslužitelje pričesti. Jednako će tako župnici moći pronaći načine da bi predali Bibliju, ili jednu njezinu knjigu, čitavoj zajednici kako bi se istaknula važnost da se u svakodnevnom životu nastavi čitanje, produbljivanje i molitva sa Svetim pismom, posebno imajući u vidu ‘božansko čitanje’ (‘lectio divina’).«
Papino »ne« monopoliziranju Svetoga pisma

U ostatku motuproprija, koji količinski gledano čini veliku većinu teksta, papa Franjo se posvećuje nekim posebno važnim naglascima. Prvi bi se naglasak mogao ovako sažeti: Sveto pismo pripada svemu Božjemu narodu i svim njegovim članovima. Nakon opisa 8. poglavlja starozavjetne Knjige Nehemijine, u kojem se govori o čitanju Zakona (Mojsijeva petoknjižja) pred svim povratnicima iz babilonskoga sužanjstva u Jeruzalem, Papa poručuje: »Te riječi sadrže veliku pouku. Biblija ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih. Ona poglavito pripada narodu koji je sabran da bi je slušao i da bi se u toj riječi prepoznao. Često se zamjećuju nagnuća koja nastoje monopolizirati sveti tekst vežući ga uz neke krugove ili odabrane skupine. Ne može biti tako. Biblija je knjiga Gospodinova naroda koji slušajući je prelazi iz raspršenosti i podjele u jedinstvo. Božja riječ ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom.«

Iz te činjenice da je Sveto pismo baština čitavoga Božjega naroda, Crkve, Papa odmah izvlači sljedeću posljedicu: »U tom jedinstvu (Crkve, nap. Da. G.), koje se rađa iz slušanja (Boga odnosno Krista o kojem Pisma govore i koji poučava svoj narod po Pismima, nap. Da. G.), pastiri na prvom mjestu imaju veliku odgovornost da tumače i omogućuju svima da razumiju Sveto pismo. Budući da je ono knjiga naroda, oni koji su pozvani da budu poslužitelji Riječi moraju osjećati snažnu potrebu da je učine dostupnom vlastitoj zajednici.«

Važnost molitvene priprave za homiliju

Tu Papa ističe posebnu ulogu homilije (propovijedi na liturgijskom, poglavito misnom slavlju), teme kojoj je posvetio gotovo čitavo poglavlje svoje programatske pobudnice »Radost evanđelja«.

»Župnici će moći pronaći načine kako bi predali Bibliju, ili jednu njezinu knjigu, čitavoj zajednici kako bi se istaknula važnost da se u svakodnevnom životu nastavi čitanje, produbljivanje i molitva sa Svetim pismom, posebno imajući u vidu ‘božansko čitanje’ (‘lectio divina’).«

Ovdje pak kratko kaže: »Za mnoge naše vjernike to je uistinu jedina prigoda koju imaju da bi doživjeli ljepotu Božje riječi i da bi vidjeli da se ona tiče njihova svakodnevnoga života. Nužno je stoga da se pripravi homilije posveti prikladno vrijeme. Ne može se improvizirati komentiranje svetih čitanja. Od nas se propovjednika zahtijeva trud da ne bismo preko mjere razvlačili cjepidlačeći u propovijedima ili koristeći se argumentima koji tu ne pripadaju. Kad se netko zaustavi te meditira i moli nad svetim tekstom, biva sposobnim progovoriti sa srcem kako bi dopro do srca osoba koje slušaju, time što izražava ono bitno što se prihvaća te donosi plod. Ne umarajmo se nikada posvećujući vrijeme i molitvu Svetomu pismu, kako bi bilo prihvaćeno ‘ne kao riječ ljudska, nego kakva uistinu jest, kao riječ Božja’.«

»Krist je prvi egzeget!«

Sljedeći biblijski tekst kojemu Papa posvećuje veliku pozornost jest izvještaj o susretu uskrsnuloga Krista s dvojicom učenika na putu u Emaus (Lk 24, 13-35). Sveti Otac na temelju njega ilustrira dvije ključne povezanosti: između Svetoga pisma i kršćanske vjere te između Svetoga pisma i euharistije. Bila je nedjelja, a učenici su, razbijenih nada zbog »sablazni Raspetoga«, bili na putu. Uskrsnuli, kojega odmah ne prepoznaju, približava im se i zapodijeva s njima razgovor. U jednom trenutku »naziva ih ‘bezumnima i srca spora’ te ‘počevši od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu’«. »Krist je prvi egzeget! Ne samo da su Pisma navijestila ono što će on ostvariti, nego je on sam želio biti vjeran toj riječi kako bi iznio na vidjelo jedinstvenu povijest spasenja koja u Kristu nalazi svoje ispunjenje. Biblija stoga, kao Sveto pismo, govori o Kristu i najavljuje ga kao onoga koji mora proći kroz patnje kako bi ušao u svoju slavu. Ne samo dio, nego sva Pisma govore o njemu. Njegova smrt i uskrsnuće bez njih su nerazumljivi«, napisao je Papa. I kao ilustraciju podsjetio na jednu od najstarijih ispovijesti (formula) vjere, onu koja se nalazi kod sv. Pavla (1 Kor 15, 3-5): »Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi.«

Duboka spona između Svetoga pisma i vjere

»Budući da Pisma govore o Kristu, omogućuju vjerovati da njegova smrt i uskrsnuće ne pripadaju mitologiji, nego povijesti, te se nalaze u središtu vjere njegovih učenika. Duboka je spona između Svetoga pisma i vjere vjernika. Budući da vjera dolazi od slušanja, a slušanje je usredotočeno na Kristovu riječ, poziv koji se nameće jest nužnost i važnost koju vjernici moraju pridavati slušanju Gospodnje riječi bilo u liturgijskom činu, bilo u osobnoj molitvi i promišljanjima«, zaključio je Sveti Otac.

IZVORGlas Koncila br. 2/2020.
Prethodni članakBUDUĆNOST NAFTE JE UPORABA ZA PLASTIKU Civilizacija pred nasrtajem plastike
Sljedeći članakDA KRŠĆANI NE BUDU KAO MOST U AVIGNONU Nije dovoljno biti tek »dobar čovjek«