Slavni filozof Immanuel Kant, jedan od najgorljivijih zagovornika prosvjetiteljstva, zastupao je mišljenje da bi razum u ljudski duh trebao usaditi pozitivan odnos prema toleranciji, slobodi i ravnopravnosti te dovesti do ukidanja svake vrste diskriminacije u društvu. Filozof Hegel govori u tom kontekstu dosta ironično kako postoji opasnost da »razum postane ohol«. Današnji bi analitičar, s obzirom na stanje u svijetu, mogao reći da obojica filozofa na svoj način imaju pravo.
Prosvjetiteljstvo je dovelo do toga da se zapadna civilizacija oslobodila mnogih predrasuda, omogućila je individualnu slobodu i prihvatila pravo pojedinca da živi prema svojemu uvjerenju. Na drugoj strani mogli bismo se složiti s Hegelom da je »bahatost razuma« zapostavila, bolje rečeno potisnula u beznačajnost tradicionalne orijentirajuće vrijednosti koje upozoravaju čovjeka da ne može uživati slobodu bez odgovornosti prema sebi i drugomu. U duhu Hegela upozoravali su svojedobno filozofi Adorno i Horkheimer na opasnost jednostranoga oslanjanja na razum jer bi ovaj s vremenom mogao poprimiti mitološke crte, što bi se odrazilo negativno na ljudsko poimanje istine.
Iako je iz određenih filozofskih krugova bilo kritičkih primjedaba na njihovo mišljenje, ne može se zanijekati, s obzirom na današnje stanje duha u zapadnom svijetu, da nisu daleko od istine. Nažalost »uzoholjeni razum« doveo je do krivoga odnosa prema znanosti, koja je postala nekom vrstom zamjene za bogove iz mitologije, uvjerena da sve zna i može. U tom kontekstu svojedobno je britanski znanstvenik Lord Kelvin ustvrdio da je ostalo još nekoliko sitnica koje znanost treba istražiti i potvrditi. Srećom, mnogi današnji znanstvenici shvatili su da se u traganju za istinom čovjek ne može osloniti samo na razum i znanost, prihvaćajući činjenicu da je u svijetu i životu čovjeka još uvijek puno toga nejasno. Štoviše, mnogi od njih govore u duhu antičkoga filozofa Sokrata da razum i znanost nisu dovoljni, barem još uvijek, za pojašnjenje mnogih izazova koji muče ljudsko stvorenje. To vrijedi na poseban način za kvantne fizičare, koji govore više o nepredvidljivom nego o sigurnom, upozoravajući na to da se ono transcendentalno, koje nadilazi razum, ne može i ne smije isključiti kod traganja za istinom.
Naime, ljudsko je stvorenje dublje upućeno uz tradicionalne vrijednosti koje nude religije nego što je to želio shvatiti »prosvijećeni zapadni čovjek« koji se često oslanjao samo na ono što mu je razum sugerirao, pa i onaj »uzoholjeni«. Nažalost, zapadno moderno društvo, koje je duboko zagazilo u proces prosvjetiteljstva, oslobađanja i od onoga negativnoga u tradiciji, zaboravilo je da je zdrava tradicija istodobno i temelj opstanka zdrave civilizacije. Koliko je opasno društvo bez zdrave tradicije, pokazuje se najbolje danas u Europi, koja se, potiskujući zdrave vrijednosti vlastite tradicije, susreće s pridošlim svijetom koji se teško nosi s onim što se podrazumijeva pod pojmom »prosvjećenoga duha«.
Problem u zapadnom svijetu pojačava politički dirigirano javno mišljenje (glavna struja) koje često uskraćuje pojedincu pravo na drugačije razmišljanje, proglašavajući nazadnim sve što odudara od zacementiranoga načina razmišljanja, a istodobno se ne snalazi u susretu s novim iskušenjima koja dolaze s ljudima iz civilizacije koja nije ni zakoračila u proces prosvjećenja – koja je uvjerena u potpunu istinu i onoga što je nužno staviti pod upitnik. O kakvoj je opasnoj, samoubilačkoj diktaturi mišljenja riječ, pokazuje se najbolje u medijskim reakcijama na nasilničko ponašanje pojedinih muslimanskih krugova. Dok se sve domaće tradicijsko stavlja pod upitnik, ili ismijava, na što upućuje i poigravanje s posljednjom večerom s otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, ono strano, pa i ono nasilničko i opasno, prešućuje se poradi navodnoga mira u kući. Malo je novinara koji se usuđuju razumskim razumom napraviti ozbiljnu analizu onoga što se događa u susretu zapadnoga sekularnoga svijeta i uvezenoga islama.
Prateći dirigirane medije, čovjek dobiva ponekad dojam da je domicilno stanovništvo krivo za sve. Strah od radikaliziranja stanja u društvu, od mogućih sukoba između islamista i radikalne desnice, pojačava neodgovoran odnos novinara prema onim pravim problemima. Čitajući njemačke medije, čovjek dobiva dojam da su za sve krivi pripadnici rigidnih desničarskih stranaka, pa čak i za to što je jedan afganistanski islamist u Manheimu izbo nekoliko ljudi, pri čemu je život izgubio jedan policajac. Umjesto shvaćanja da radikalni islam tjera birače u naručje političkih rigidnih stranaka, poput AFD-a, stanje u društvu pokušava se krivo interpretirati. Ničije se nasilje ne može opravdati, svejedno s koje strane dolazilo. Govor o tome kako oštrija kritika islama provocira muslimane odudara od onoga javnoga mišljenja koje je nametnuto u odnosu na kršćanske zajednice. Da je na Olimpijskim igrama bilo ismijavanja islamskih svetinja, gorio bi Pariz. Mnogi se kršćani u zapadnim državama osjećaju poniženo zbog ponašanja pojedinih ljevičarskih i pretjerano liberalnih krugova prema vlastitoj tradiciji. Kad bi nasilje zbog brutalne kritike kršćanske tradicije, čak i one besramne, bilo opravdano, bilo bi svakodnevna pojava na ulicama europskih gradova. Srećom, nije tako. To se ne odnosi samo na kršćane, nego i na golemu većinu muslimana koji isključuju nasilje kao odgovor na poniženje vlastite religije.
Ispravan odnos prema slobodi, koji uključuje i odgovornost, ne dopušta ponižavanje onih koji se teško uklapaju u ideologiju liberalnoga zapadnoga svijeta. Danas se dobiva dojam da je Europa potisnula duh prosvjetiteljstva koji protežira javnu raspravu o gorućim problemima društva, o onome što bi za njega moglo biti pogubno ili korisno. Razum koji kontrolira politika i ideologija do te se mjere uzoholio, kako bi rekao Hegel, da ne prihvaća drugačija razmišljanja, osim onih koja prijete nasiljem. Nažalost, politika profita potisnula je razumski razum, a pravim razumom proglasila osjećaj za poslušnost elitama koje kreiraju javno mišljenje. Sve je ostalo u domeni politike, pa i one koja se ne snalazi u posebno izazovnim situacijama kao što su migracije u svijetu, susret civilizacija s različitim pogledima na život.
U vrijeme velikih migracijskih pritisaka na Europu, kad je Angela Merkel širom otvorila vrata migrantima iz islamskih zemalja, rijetko se tko usudio suprotstaviti njezinu mišljenju. Ako je to učinio, bio je strpan u koš nehumanoga, dekadentnoga smeća. Polupismeni i poslušni novinari išli su tako daleko da su i najpoznatije osobe iz intelektualnoga kruga, koje su upozoravale na izazov susreta dviju civilizacija, one koja je prošla put prosvjetiteljstva i druge koja se s njime nije ni susrela, svrstavali u nazadne destruktivce. U vezi s onim što se danas događa u mnogim zapadnim europskim državama mogli bismo s Hegelom reći da živimo u vremenu u kojem onaj pravi analitički razum ne dolazi do izražaja. Umjesto analitičnoga pristupa problemima s kojima se susreće zapadna civilizacija na djelu je još uvijek nametnuto javno mišljenje pojedinih političkih profitabilnih i liberalnih krugova koji ne žele rješavati probleme, nego ih potiskivati, produbljujući na taj način još više krizu u društvu. To se ne odnosi samo na susret dviju različitih civilizacija, nego i na druge probleme koji ugrožavaju mir u svijetu.
