Jürgena Habermasa Enciklopedija Britannica naziva najvažnijim njemačkim filozofom druge polovice 20. stoljeća. Kao pripadnik druge generacije Frankfurtske škole, koja je marksizam od ekonomskih preokupacija usmjerila na kritičku analizu suvremenoga društva, izjašnjavao se kao »metodički ateist«. Usprkos tomu zanimao se za odnos religije i društva, što je kulminiralo münchenskom raspravom s kardinalom Ratzingerom 2004., budućim papom Benediktom XVI. Temeljni je problem s kojim se kao filozof suočavao bilo pitanje kako u pluralnom društvu donositi valjane političke odluke, tj. kako se usuglasiti oko temeljnih načela i vrijednosti. Nakon što je primijetio kako čovjek postaje objektom manipulacija biotehnologije te nakon terorističkoga napada na Svjetski trgovački centar u rujnu 2001. Habermas je ustvrdio kako i religiju, uz sekularni razum, treba uključiti u društveno odlučivanje. Pitanje je, međutim, koliko je njegova koncepcija doista pravedna prema religiji i može li se društvo bez zajedničkoga transcendentnoga temelja uopće utemeljiti i očuvati.
Komunikacijsko djelovanje za demokratsko suglasje
Temeljna je Habermasova postavka da je čovjek racionalno biće usmjereno prema komunikaciji, odnosno dijalogu. U demokratskom društvu ljudi različitih svjetonazora trebaju sudjelovati u raspravi, kako bi potom prihvatili zaključke koji se nametnu jačim i boljim argumentima, a ne medijskom, ekonomskom ili vojnom silom. Habermas je bio svjestan da se stvarna suglasnost na temelju argumentirane rasprave u demokratskom društvu rijetko događa, no smatrao je da prema tomu treba težiti. Nasuprot najavama filozofa i sociologa da će religija biti sve više potiskivana u privatni život pojedinca i naposljetku nestati, to se nije dogodilo. Štoviše pojava novih oblika religioznosti i jačanje religijskoga fundamentalizma pokazalo je da Zapad mora računati s ljudima koji ne samo da su religiozni, nego svoju vjeru shvaćaju ozbiljno, stoga se u posljednjih nekoliko desetljeća govori o postsekularnom dobu. Habermas je smatrao da religiozni pojedinci i skupine mogu i trebaju sudjelovati u političkoj raspravi, no tako da svoja uvjerenja i vrijednosti »prevedu« na »neutralan« jezik razuma. Pitanje je, međutim, je li taj jezik doista neutralan, kao i može li razum bez temeljnih istina koje ga nadilaze, a koje otkrivaju da je čovjek slika Božja, motivirati ljude da se jedni prema drugima odnose uistinu s poštovanjem. Jednostavnije rečeno, postavlja se pitanje može li se bez Boga dobrota učiniti živom i obvezujućom.
Habermasov životni put
U dobi od deset godina Jürgen Habermas pridružio se Hitlerovoj mladeži, kao i mnogi njegovi suvremenici, a u dobi od 15 godina, tijekom posljednjih mjeseci Drugoga svjetskoga rata, poslan je na zapadnu bojišnicu. Nakon poraza nacista u svibnju 1945. završio je srednjoškolsko obrazovanje i pohađao sveučilišta u Bonnu, Göttingenu i Zürichu. U Bonnu je 1954. doktorirao filozofiju s disertacijom o Friedrichu Schellingu. Od 1956. do 1959. radio je kao prvi asistent Theodora Adorna u Institutu za društvena istraživanja. Napustio je institut 1959. i završio svoj drugi doktorat (habilitacijski rad, koji ga je kvalificirao za predavanje na sveučilišnoj razini) 1961. kod politologa Wolfganga Abendrotha na Sveučilištu u Marburgu. Objavljen je s dodatcima 1962. pod nazivom »Strukturna transformacija javne sfere«. Naslijedio je Maxa Horkheimera kao profesor filozofije i sociologije na Sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurtu na Majni 1964. Nakon deset godina ravnateljstva na Institutu Maxa Plancka u Starnbergu (1971. – 1981.) vratio se u Frankfurt, gdje je umirovljen 1994. Nakon toga predavao je u Sjedinjenim Državama na Sveučilištu Northwestern (Evanston, Illinois) i Sveučilištu New York te držao predavanja diljem svijeta.
Razgovor Habermasa i budućega pape
Kao što je kardinal Ratzinger, a kasnije papa Benedikt XVI., isticao u svojim djelima, u zapadnim je društvima zavladala diktatura relativizma. Prihvati li se da mišljenje većine određuje što je istinito i pravedno, omogućuje se proglašavanje neistine i vršenje nepravde legitimnim, kao u doba velikih totalitarizama 20. stoljeća. Razum koji je izgubio povjerenje u prirodni moralni zakon, koji dolazi od Boga, u opasnosti je odreći se ljudskih prava u ime vladajućega trenda ili želje pojedinca. Naposljetku apsolutiziranje individualnih prava ukida mogućnost demokracije, upozorio je kardinal Ratzinger. Habermas se složio s njim u odbacivanju relativizma i fundamentalizma: svakako treba zadržati razum, njegove logičko-znanstvene kriterije, i slobodnu raspravu, smatrao je. Međutim, nisu se složili oko uloge religije u tom procesu. Habermas je smatrao da liberalna demokratska država treba etičke temelje koje ne može stvoriti sama. Sekularna racionalnost, koliko god bila potrebna, teško može proizvesti zajednički osjećaj za pravdu i suosjećanje koje religija potiče božanskim istinama, utirući put solidarnosti. U tom je smislu Habermas priznao da ljudska prava i jednakost suvremene demokracije duguju etičkomu nasljeđu biblijskih tradicija. Bez toga nasljeđa, upozorio je, moderna društva mogu biti svedena na hladan i nestabilan racionalizam. Međutim smatrao je da religije moraju sadržaj svoje vjere prilagoditi jeziku sekularnoga razuma kako bi se mogao izreći u javnom prostoru. Zapravo pitanje mogu li sekularne snage komunikativnoga uma stabilizirati ambivalentni modernitet Habermas je ostavio otvorenim, ne uspjevši na nj dati odgovor. Kardinal Ratzinger upozorio je na to da sam razum ima dublje, metafizičke temelje; ako se od njih odsiječe, sam sebe ukida. K tomu kršćanstvo polazi od objave Boga koji ulazi u povijest; toga se navještaja ono ne može odreći u javnoj sferi.
O kloniranju i genetičkoj modifikaciji nerođenih
Pozitivno stajalište o Europskoj uniji
Habermas je smatrao da su u suvremeno doba, zbog učinaka globalizacije, potrebne nadnacionalne političke tvorevine. Imao je pozitivno stajalište o Europskoj uniji te je predlagao da Europu povezuju temeljna prava i vrijednosti poput prava na obrazovanje, socijalne pravednosti, autonomije i participacije, bez dokidanja autonomije država članica. U tu svrhu Europska se unija treba razviti u pravcu savezne države, smatrao je. Na euroskeptični prigovor da Europi nedostaje državotvorni narod odnosno jedinstvena nacija kao temelj političke zajednice odgovarao je da su građansko društvo, zajednička javna i politička kultura – ako se doista mogu izgraditi – dovoljne pretpostavke političkoga zajedništva Europe.
Utopijski karakter Habermasove misli
Više je mislilaca uočilo utopijsku narav Habermasovih teza. Projekt komunikacijskoga djelovanja često ne funkcionira; umjesto konsenzusa nastupa odluka elite, polarizacija i sukob. Otuđenje i ravnodušnost građana jednih prema drugima ne jenjaju. U suvremenim demokracijama, moglo bi se reći, konačne i dalekosežne odluke donose elite koje su poduprte financijskim, medijskim i političkim strukturama moći, a ne nužno građani koji su se oko najboljih rješenja usuglasili u slobodnoj javnoj raspravi. Politička korektnost ograničila je slobodu govora u javnosti i utrla put tzv. mekomu totalitarizmu, novim oblicima cenzure i autocenzure. Što se tiče prava vjernika na sudjelovanje u javnoj raspravi i demokratskom odlučivanju, primjeri medijskoga linča i pravnoga progona pokazuju da je vjernicima to pravo u navodno demokratskim državama često ograničeno ili negirano. Slučaj bivše finske ministrice vanjskih poslova Päivi Räsänen, koja je već šest godina izvrgnuta pravnomu procesu za navodnu diskriminaciju LGBT zajednice zbog objave biblijskoga retka na privatnom mrežnom profilu, slučaj talijanskoga političara Rocca Buttiglionea čiju je kandidaturu za Europsku komisiju odbacio Europski parlament zbog njegovih kršćanskih uvjerenja te brojni primjeri difamacije vjernika u javnom prostoru, od kojih su molitelji na trgovima u Hrvatskoj najpoznatiji, pokazuju da se vjernici često ne smatraju ravnopravnima u javnom prostoru i u procesima odlučivanja, i to u ime prava pojedinca ili određene društvene skupine. »Habermas očekuje da suvremeni um građanskoga društva bude otvoren prema svima, pojedincima i grupama koji imaju različita mišljenja, a u tom višeglasju znanstveni autoriteti ne smiju preglasavati ili minorizirati vjernike«, zaključili su isusovac Dalibor Renić i Bruno Matos u znanstvenom članku 2016. godine, no praksa pokazuje da često nije tako. Ipak važan je Habermasov doprinos dijalogu filozofije i religije, ateizma i vjere. Njegova je rasprava s kardinalom Ratzingerom lakmus-papir činjenice da u suvremenom društvu nedostaje dijaloga i slobodne rasprave, utemeljene na argumentima.
