MOŽE LI ŠPORT UČVRSTITI HRVATSKU NADU? »Jednoga dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovoga svijeta«

Snimio: B. Čović

Sve se više uči hrvatski jezik jer mnogi potomci hrvatskih iseljenika žele ne samo ostati u vezi s domovinom svojih predaka, nego u njoj i živjeti. Jelena Ružić u Večernjem listu piše da je u organizaciji Hrvatske matice iseljenika započela škola hrvatskoga jezika i kulture koja je okupila 35 polaznika iz 16 zemalja, među kojima je i Regina Laska iz Njemačke, koja je kazala: »Voljela bih ovdje živjeti i naći posao, ali zato prvo moram naučiti jezik koji je ujedno i jezik moga otca.« Laska je jedna od polaznica ovogodišnje Sveučilišne škole hrvatskoga jezika i kulture koju još od osamdesetih organizira Hrvatska matica iseljenika. Jelena Ružić je napisala da će tako »Zagreb na četiri tjedna postati ‘internat’ i mlađima i starijima koji su došli iz različitih krajeva svijeta naučiti hrvatski jezik«.

Predsjednik Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić polaznicima škole poručio je da za upoznavanje hrvatske kulture nema boljega načina nego preko učenja jezika. U športskom duhu koji je zavladao Hrvatskom nazvane su i grupe u koje će polaznici biti podijeljeni. Tako će neki završiti stupanj »Luke Modrića«, a drugi pak »Gorana Ivaniševića«, »Dražena Petrovića« ili »Domagoja Duvnjaka«. »Sve razumijem, ali još se uvijek malo mučim kada trebam govoriti«, rekla je Meksikanka hrvatskoga korijena Carolina Bravo koja se odlučila na formalno usavršavanje hrvatskoga jezika. Ona je često posjećivala Hrvatsku, posebice Zagreb, u kojem ima obitelj, te kaže da se ne može odlučiti koji joj je dio Lijepe Naše najljepši. Zbog sentimentalnih razloga hrvatski je jezik došla naučiti i Australka Julie Buljubašić. »Došla sam živjeti u Zagvozd kada mi je lani preminuo suprug, koji je bio Hrvat. On se oduvijek htio vratiti ili barem češće dolaziti pa je to jedan od glavnih razloga zašto sam se preselila na drugi kraj svijeta«, kazala je ta Australka čiji se sin, koji je rođeni Australac, preselio u Hrvatsku zbog ljubavi nakon što je upoznao Splićanku. To je bio samo dodatni razlog da Buljubašić Australiju zamijeni Dalmatinskom zagorom.

Športsko navijanje je zdravo

Smije se reći da Hrvatsku, kao i mnoge dijelove svijeta, trese nogometna groznica. Boženi Matijević, novinarki Večernjega lista, o euforiji koja je zavladala više je rekla športska psihologinja Renata Balić. »Ljudi imaju prirodnu potrebu osjećati se dobro. Živimo u teškim vremenima kada nije lako naći razloge za zadovoljstvo i sreću pa i priča o nogometu i nacionalnom identitetu dolazi do izražaja pri tako velikim natjecanjima. U principu, ići u neku športsku arenu simbolično znači ići u športsku bitku, rat. A kada športaši u nacionalnom dresu idu u bitku, onda to rade i navijači. Neka psihologijska istraživanja pokazuju da identificirati sebe sa svojim nacionalnim športskim timom i športski navijati utječe pozitivno na psihološko zdravlje. Pri tome, prema psihologu Danielu Wannu, postoje tri kategorije: navijači koji se visoko identificiraju s nacionalnim timom, srednji i oni koji se povremeno uključe. Prvima je ta identifikacija dio osobnog identiteta, a mi smo nacija u kojoj je velik dio navijača na taj način identificiran s nogometnom momčadi. Također, kako športska ekipa ide dalje kroz samo natjecanje i cijela se društvena zajednica veže uz to. Ljudi se i međusobno osjećaju povezani s nečim višim što im pomaže da se kratkoročno osjećaju dobro i daje nadu, a to osobito djeluje kada se ljudi zbog općega stanja u društvu osjećaju loše…«

Smrtna egzistencija športaša

Nino Raspudić također je svoju kolumnu u Večernjaku obojio nogometom. »Svi smo imali priliku, kroz školu, lokalne klubove, turnire, isprobati se u nogometu i da smo bili svjetski talenti, teško bismo prošli neprimijećeno.

Slaven Letica piše o intrigantnoj temi mogućega izumiranja Hrvata. »U prvoj polovici 2018. tanatofobija kao osobni, najčešće sasvim intimni osjećaj, kod nas je poprimila razmjere masovne psihoze, štoviše paranoje: prerasla je u kolektivnu slutnju, tjeskobu pa i panični strah da bismo kao narod mogli u sagledivoj budućnosti nestati, izumrijeti. Teza o izumiranju Hrvata uvukla se u javni diskurs prije nekoliko godina kao metaforički virus neke smrtonosne bolesti.

Vrhunski nogometaši nisu nikakvi mrski kapitalisti, nitko ne radi za njih i oni ne prisvajaju ničiji višak vrijednosti, samo imaju sreću da su najbolji u visoko kompetitivnoj djelatnosti koja je jako tražena na golemom globalnom tržištu, stoga na toj razini i vrhunski plaćena. Menadžeri, klubovi, sponzori, oglašivači, mediji su druga priča. Golemoj većini nogometaša je ipak najvažnija igra i pobjeda. Zašto bi inače plakali poraženi milijunaši? Gledamo ih sada svaki dan na svjetskom prvenstvu kako pate, plaču, kako bi dali sve da mogu u nekim situacijama vratiti vrijeme natrag i šutnuti u drugu stranu. Nogomet je u takvim situacijama težak jer tjera čovjeka postavljati egzistencijalna pitanja, poput onih o sreći, sudbini, propuštenim prilikama, zasluzi, kazni. Prava rasprava o nogometu u pravilu završi u mitskoj, pa i religioznoj dimenziji. Kako nije u šoldima sve, najbolje znaju oni koji ih imaju. (…) Nažalost, neki koji ih nemaju, a žude samo za njima, često fetišiziraju šolde, misleći kako se sve vrti oko njih, pa takvi onda i najviše govore o novcu i sve gledaju kroz novac. Može se trčati za novcem pa i trčati za novac, ali onaj trk nakon Rakitićeva pobjedonosnog penala bio je motiviran nečim drugim, teško do kraja izrecivim, u čemu smrtna egzistencija športaša dotiče granicu mitskoga. Tko to ne osjeća ne može do kraja shvatiti nogometnu groznicu koja vlada, ali ni puno drugih stvari u životu koje izmiču i zauvijek će izmicati pukoj ekonomskoj logici«, zaključio je Raspudić. Da nije riječ o ekonomskoj logici vidi se i po izjavama igrača, a ne može se mimoići Subašićeva rečenica da su donijeli svome narodu veselje.

Uzroci »hrvatske tanatofobije«

Slaven Letica piše o intrigantnoj temi mogućega izumiranja Hrvata. »U prvoj polovici 2018. tanatofobija kao osobni, najčešće sasvim intimni osjećaj, kod nas je poprimila razmjere masovne psihoze, štoviše paranoje: prerasla je u kolektivnu slutnju, tjeskobu pa i panični strah da bismo kao narod mogli u sagledivoj budućnosti nestati, izumrijeti. Teza o izumiranju Hrvata uvukla se u javni diskurs prije nekoliko godina kao metaforički virus neke smrtonosne bolesti. Bivši državni tajnik dr. Marin Strmota – koji je dao ostavku zbog kašnjenja populacijskih mjera – pokrenuo je stranicu na Facebooku apokaliptičnog prizvuka: ‘Hrvatska izumire’. Da je ta teza postala općim mjestom u javnom diskursu pokazuju i medijski naslovi: ‘Izumiranje Hrvata: čeka nas katastrofa što god uradili’, ‘Hrvati na putu izumiranja’, ‘Izumiranje Hrvata: do 2027. bit će nas samo tri milijuna’. Znanstvenu spoznaju i masovnu slutnju o ‘izumiranju Hrvata’ osnažila je 11. lipnja 2018. predsjednica države predstavljanjem vlastitih mjera populacijske politike, uz dramatično upozorenje: ‘Ako ne zaustavimo pad (stanovništva), do 2051. izgubit ćemo više od milijun i sto tisuća stanovnika. Ubrzano pada broj mladih, a raste broj starijih od 65. Riječ je o životnom pitanju i pitanju opstanka hrvatskog naroda. Sve je manje rođene djece, a radno sposobna populacija odlazi iz države.’

Uzroke hrvatske nacionalne tanatofobije nije teško otkriti. Dovoljno je kazati da je u našoj zemlji prošle godine broj umrlih (54.261) za 17.614 veći od broja rođenih (36.647). Kad se dodaju alarmantni podaci o iseljavanju, koji pokazuju da se posljednjih pet godina iselilo oko 250.000 ljudi, a rođeno ih je 192.000, masovni strah Hrvata od izumiranja dobiva čvrsto statističko uporište. No, demografska kataklizma koja pogađa Hrvatsku tek je dio općih europskih i svjetskih demografskih i migracijskih procesa koji najveće demografske i ekonomske i masovno-psihološke štete donose Srednjoj Europi. Dakle, onom dijelu Europe u kojem žive ‘mali narodi’ koji su, povijesno promatrano, vrlo često bili, kako to kaže Milan Kundera, u ‘predvorju smrti’. (…) U jednom razgovoru koji je davne 1980. vodio s američkim piscem Philipom Rothom, Kundera je opisao masovni osjećaj Čeha od nestanka nakon ruske invazije tadašnje Čehoslovačke: ‘Da mi je netko rekao, kad sam bio dječak: Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968., svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao biti tiho izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta a da nitko nije ni primijetio…’«

Ples na kostima velikana

Pompozno je pisano o koncertu Hajrudina Varešanovića poznatijega kao Hari Mata Hari na splitskom Sustipanu. Ozarena lica mladih na fotografiji i ne slute, kamoli znaju, da je riječ o groblju starih Splićana, među kojima su pokopani i stari splitski gradonačelnici. I došla su neka čudna vremena kada se groblje Sustipan razrovalo i prenijelo, ne u potpunosti, na novo groblje Lovrinac, premda su se još donedavno nazirale kosti. Nikad nije zaživjela ideja da tu bude spomenpark, a ne pozornica i prostor za upotrebu raznih pomodnih snimanja. Nažalost rijetko tko od sadašnje publike zna što se tu nalazilo. Možda dođe vrijeme da se netko osvijesti.

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakMEDULINSKA OPĆINA NOSI DVIJE TITULE Čak i oni koji ne dolaze u crkvu govore: »naš gospodin«, »naša crikva«
Sljedeći članakNESVAKIDAŠNJI SVEĆENIČKI JUBILEJ Osam asumpcionista sa 512 godina svećeništva