Usamljenost je postala jedna od najtežih »bolesti« današnjice, podsjećaju iz »Obitelji i medija«. A gdje je usamljenost, ondje su i trpljenja pojedinaca izraženija. Korijen problema usamljenosti nalazi se u rastućem individualizmu. »Postalo je uobičajeno da se briga za drugoga smatra nekom vrstom usluge. Tako je činjenje dobra reducirano na ‘društveni ugovor’: jedna osoba prima njegu i pomoć, a druga za to dobiva neke društvene i ekonomske dobitke, prema dogovoru.
Posljedica je svega osiromašenje međuljudskih odnosa, koji su postali krhki, u kojima nedostaje ljudske solidarnosti i potpore koja je potrebna kada se netko treba suočiti s teškim trenutcima u kojima donosi važne odluke, koje se tiču i njegova samoga opstanka«, pojašnjavaju iz »Obitelji i medija«.
Slično bi se promišljanje moglo primijeniti i kada je riječ o eutanaziji. Već sami eufemizirani pojam »potpomognuto samoubojstvo« govori o tome. Usluga »potpomognutoga samoubojstva« u zapadnim zemljama u kojima je dostupna u pravilu se plaća. I to prilično skupo. Logika palijativne njege, koju kao uslugu nude i razni hospiciji kojima upravlja Katolička Crkva, zapravo je suprotna. Iako se zna da su neka stanja neizlječiva, čovjeku se pomaže tako da mu se olakša bol i trpljenje, a ne da ga se »ugasi«.
»Onaj koji se brine za osobu koja se nalazi u teškom zdravstvenom stanju mora znati kako biti uz tu osobu. To znači paziti na onoga koji je u patnji, možda i na smrtnim mukama, biti mu utjeha. I treba znati kako s nekim dijeliti njegovu samoću, pružiti mu nadu«, napominju iz »Obitelji i medija« i upozoravaju da na tragu evanđeoske prispodobe o dobrom Samarijancu treba nadići okvire koje nameće ideologija individualizma. Svi koji se nalaze uz umiruće i one koji trpe u bolesti pozvani su na taj »skok« – liječnici i drugo medicinsko osoblje, a posebice članovi obitelji.
