Institucija pučkoga pravobranitelja u Hrvatskoj uvedena je Ustavom donesenim 1990. g. s osnovnom svrhom promicanja i zaštite ljudskih prava građana koja su utvrđena Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, ali i međunarodnim aktima. Naknadno su se proširila ovlaštenja i broj posebnih pravobranitelja za djecu, za ravnopravnost spolova i za osobe s invaliditetom.
Pučki pravobranitelji ponajprije primaju pritužbe građana na rad javnih tijela, na osnovi čega donose svoje preporuke, ali i kritike, te predlažu ili daju inicijative za unaprjeđenje rada državnih i javnih tijela, uključujući i izmjene zakona. Zato se brojni građani mogu pučkim braniteljima obraćati svojim pritužbama, pitanjima i prijedlozima. Međutim pravobranitelj nema ovlaštenja konkretni predmet riješiti, kao kod podnošenja žalbi ili tužbi. U svojem radu pučki su pravobranitelji samostalni i neovisni od drugih tijela vlasti, čime se ne koriste dovoljno.
Osim toga, uloga je pravobranitelja posebno važna jer omogućuje građanima da mimo žalbi ili tužbi upozoravaju na određene nepravilnosti u radu mjerodavnih tijela, kao što su sporost postupka, nedosljednost u tumačenjima propisa, razne vrste diskriminacija i slično.
Nažalost u politici i medijskoj javnosti premalo se daje značenja njihovu radu. Tako se primjerice njihova godišnja izvješća zapostavljaju na način da se ne stavljaju u raspravu Sabora po nekoliko godina, pa tako postaju neaktualna jer su se u međuvremenu promijenile brojne okolnosti. To potvrđuje i posljednji slučaj s izvješćima o radu pučke pravobraniteljice Tene Šimonović-Einwalter.
Očito je da aktualna vlast želi samo pohvale, a ne kritike, ma kako bile blage. Zbog dosadašnjih blagih kritika u obliku tzv. »preporuka« ni oporba nije previše zainteresirana za ta izvješća te se to prenosi i na medije. Anemičnost izvješća pučkih pravobranitelja, osim iz njihovih sadržaja, vidi se i iz činjenice da ni jedno izvješće koje se objavljuje javnosti ne nosi ime i prezime pučkoga pravobranitelja ili pravobraniteljice. Ignorira se osoba podnositelja izvješća, iako je ime i prezime bitno kako za građane, dakle javnost, tako i za pučkoga pravobranitelja. Dakle zanemaruje se važnost javne osobe i njezine odgovornosti u javnoj djelatnosti, što znači da se u takvim slučajevima pogrješno pretpostavlja da je potrebna samozatajnost.
Koji su razlozi takvoga stanja, jer nisu svi pučki pravobranitelji bili blagi u svojim nastupima i izvješćima?
Tako je npr. pučki pravobranitelj Jurica Malčić 2010. g. javno osudio izjave ondašnje predsjednice Ustavnoga suda o referendumu kao štetne i neprimjerene. Ne ćemo ulaziti u detaljna objašnjenja jer je dovoljna činjenica da je pučki pravobranitelj uputio javnu kritiku ponašanju predsjednice Ustavnoga suda.
Prije toga 2007. g. isti je pučki pravobranitelj uputio pismo ondašnjemu ministru znanosti, obrazovanja i športa u kojem upozorava ministra na mogući sukob interesa tadašnjega dopredsjednika NK »Dinama« Zdravka Mamića dopuštanjem prelaska igrača u inozemne klubove, koji je protivan propisima Zakona o športu. Javnosti je poznato kako je sve kasnije eskaliralo i završilo sudskim postupcima.
Dakle, može se biti odlučniji, a ne samo ostajati na formalnim blagim preporukama bez odlučnih prijedloga i upozorenja državnim i drugim tijelima. Dosadašnja praksa većine pučkih pravobranitelja ostavlja dojam da su previše pod autoritetom vlasti, a u nekim slučajevima i ideološki obojeni.
Problemi građana u mirovinskom sustavu premalo se analiziraju s gledišta pritužba građana, posebice nedostaju mišljenja i prijedlozi koji bi mijenjali stanje nabolje.
Tako se u izvješću za 2016. g. ispravno uočava problem isplata mirovina preko banaka u seoskim područjima i na otocima. Ondašnja pučka pravobraniteljica propuštala je biti odlučnija u predlaganju prenošenja isplata preko lokalnih pošta. Pobijedio je interes banaka (nisu u vlasništvu Republike Hrvatske) na štetu Hrvatskih pošta i Hrvatske poštanske banke.
U istom izvješću za 2016. g. pučka pravobraniteljica konstatira nepravde nad korisnicima inozemnih mirovina koji su se vratili u Hrvatsku, gdje ih je dočekala neugodna porezna obveza na inozemnu mirovinu. Konstatacija nepravde i puko lamentiranje nije riješilo problem povratnika. Slično je stanje i glede dugotrajnosti mirovinskih postupaka koje je većinom uzrokovano odlascima u mirovine u tzv. »valovima« koji nastaju krajem svake godine zbog činjenice da se posljednja godina odlaska u mirovinu ne uzima u obračun ako se nije radilo do 31. prosinca kao zadnjega dana. Predlagali smo i predlažemo da se u tom smislu mijenja zakonski propis koji bi omogućavao da se zadnja godina uzima u obzir za izračun prosjeka ako se radilo najmanje šest mjeseci. Usvajanjem takve promjene izbjeglo bi se gomilanje zahtjeva za odlazak u mirovinu 1. siječnja iduće godine. Nažalost nitko to ne razumije iako se svi proglašavaju stručnjacima za mirovinsko, posebice u Povjerenstvu za mirovinsku reformu.
