U ozračju naglašenoga racionalizma, kada se gotovo sve zlo što se čovjeku i društvu događa nastoji obrazložiti logikom ovoga svijeta, i kada se posvemašnje crno prognoziranje, ponekad čak i u vjerničkim krugovima, oslanja na prosudbu zatvorenu za bilo kakav božanski zahvat, osvježenje je u ožujku došlo s dva kraja svijeta koje, na prvi pogled, povezuje samo isti vapaj za nadnaravnim – za čudom.
Prvo, Ukrajina. U ekskluzivnom intervjuu koji je za Glas Koncila dao veliki kijivski nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, pastir najbrojnije katoličke zajednice u ratom ranjenoj Ukrajini, doslovno je, odgovarajući na upit vidi li kraj ratu, rekao: »Čuda se događaju. Ljudski govoreći, rekao bih da nema vidljive sigurnosti da će stvari postati dramatično drugačije. Postoje neka razmišljanja da se vrhunac sukoba možda već dogodio. Postoje određena očekivanja od sposobnosti ukrajinskih postrojba da oslobode nove teritorije. Ne poznajem situaciju budući da nisam general ukrajinske vojske. Nisam političar pa nemam takve informacije da bih mogao oblikovati perspektivu s takvim očekivanjima. Ja sam samo biskup, samo kršćanin. Sjećam se što sam osjećao kada se Sovjetski Savez raspao.
Bilo je to čudovište koje je ucjenjivalo čitav svijet svojom nuklearnom moću. Onda se to čudovište u trenutku srušilo i osjetili smo da se to dogodilo ne po ljudskim rukama, nego tajanstvenom Božjom providnošću.«
Drugo, Hrvatska. Stotinama kilometara od Kijiva, na području župe Pokupsko, u njezinoj filijali Roženici, u najljuće komunističko doba, od 1951. do 1961., trajala su možebitna ukazanja Majke Božje, o čemu je, među ostalima, svjedočilo troje djece istoga uzrasta kao i maleni vidjeoci u Fatimi. Na prvom predstavljanju novoobjavljene knjige o tim događanjima »Zlatna Kraljica – Ukazanja Majke Božje u Roženici« njezin je autor, splitski teolog i svećenik prof. dr. Josip Mužić, govorio upravo o fenomenu zatvorenosti mnogih ljudi za čuda, pa čak i zatvorenosti nekih teologa. Obrazložio je, međutim, da su čuda pratila ne samo čitavu starozavjetnu vjeru, nego napose život Isusa iz Nazareta, život prve Crkve, te prisnažio da su čudesna događanja u korijenima većine današnjih svetišta, pogotovo marijanskih. Na temelju novoobjavljene knjige, a pogotovo s obzirom na sve zlo, progone, zatvaranja i šikaniranja vjernika pokupskoga kraja, postalo je jasno da je vjera u zaštitu Majke Božje – proglasila Crkva tamošnja ukazanja autentičnim ili ne – osnaživala vjernike da izdrže mučeništva koja su snašla ne samo njih, nego i vjernike u čitavoj domovini.
I hrvatski prijeđeni put, pogotovo u posljednjih 30-ak godina, svojevrsno je čudo. Je li nakon godina progona u komunizmu sloboda došla kao nagrada ili su za Hrvatsku posljednja tri desetljeća, hvala Bogu većinom mirnodopska, čudo pripreme za neka nova vremena? Nemoguće je dati odgovor, no od pomoći bi mogle biti riječi velikoga nadbiskupa Ševčuka koje se lako mogu primijeniti i na hrvatsku stvarnost: »Učinilo mi se da je možda svih 30 godina razvoja, obnove naših crkvenih struktura, stvaranja novih eparhija i novih župa bila velika priprema za ove tragične dane. Bog nam je unaprijed dao sposobnost da izdržimo. Bog nas je pripremao za ovaj trenutak. (…) To nije slučajnost, nego je doista u skladu s tajanstvenom Božjom promišlju.«
Nitko danas sa sigurnošću ne zna što će se događati ni u ratom zahvaćenoj Ukrajini ni u svijetu kojemu stalno prijeti eskalacija novih sukoba, no ako se vjernici zatvore za čudesne zahvate Božje, nikomu doista nema spasa. Koliko god nevjerojatno zvučalo, treba vratiti vjeru u čuda.
