NAŠA PJESMA USNULA JE… U sudaru zbilje i sjećanja

Foto: Shutterstock

Ako ovih dana na mobitel primite »smiješni video«, filmić na kojem par polustarčića pjeva poluglasom a sasvim bez sluha, dok mladi oko njih umiru od smijeha, e… to smo vam ja i moja ženica Jelica. »Draga uspomena« s ovogodišnjeg »godišnjeg« u velikom tjednu Oluje. I da, kako danas svi prvo moraju javno reći jesu li išli u Knin ili Grubore, mi nismo ni jedno, nego na more! Bogu hvala, i rođaku Tonču hvala (makar nas i zvao samo zato što zbog korone nije mogao napuniti sve apartmane gostima s pravim novcima)! Tri dana su tri dana, more – makar i pod maskama!

Pa sam tiho započeo »Marijanu« koja, kao, »nije došla«, ali uvijek ti kao pjesma nadođe. Jelica moja nesvjesno prihvatila, a svi drugi… počeli su se kesiti na sav glas i istog trena uperili mobitele na nas… No prava erupcija smijeha nastupila je tek kad je unuka Petra zapitala znamo li pjevati i onu »Tvoja mati u snu laje«?!

Da skratim, u godini neobičnog turizma kad svi u trgovine ulaze poput »provalnika«, a u lokalima ih poslužuju ljudi skrivenih osmijeha (ili isplaženih jezika), poželio sam i predložio – umjesto nekih večernjih »lungomare hodancija« ili skupih pizza na naglo – da se lijepo, obiteljski okupimo na »taraci«, kao u doba dok su Tončijevi otac i mater još bili živi, a davnim »fureštima« umjesto cijelih apartmana iznajmljivali svoju bračnu »kamaru«, dok bi se oni sami stisli na »šufitu«… Prvo su me pokušali zaplašiti da bi se to moglo ocijeniti kao »veće obiteljsko okupljanje«, a takva su, zna se, najopasnija za širenje virusa, ali sam to otklonio predloživši domaćinu neka pozove na feštu i Fritzove iz Graza, jer onda sigurno nema korone! I tako smo se okupili, stavio Tonči na stol i litru crnoga, ja narezao »pod 45 stupnjeva« malo špeka domaćega, posjedalo i mlado i staro… I dok sam se prisjećao kako je nekoć, »prije dolaska civilizacije«, to obiteljsko okupljanje izgledalo, zamišljajući da smo sad, Tonči pa ja, najpozvaniji povesti riječ za stolom, već su svi bili duboko zadubljeni… U svoje mobitele zabuljeni! I mladi, koji nisu ni prekidali svoje igrice, i njihovi roditelji koji su tko zna komu slali »poručice« i »lajkiće«, pa i moja Jelica koja je prstom prebirala po ekranskim sandalama, čak i stari Tonči koji je valjda mobitelom provjeravao hoće li mu Turistički konačno i kojeg pravog kolovoskog gosta nabaciti?

I tad, od nepodnošljiva sudara sjećanja i zbilje, jednostavno sam… propjevao! Pokazat ću ja toj mobitel-generaciji kako su naši stari za stolom, uz čašu, ali i bez nje, lijepo pjevali! Pa sam tiho započeo »Marijanu« koja, kao, »nije došla«, ali uvijek ti kao pjesma nadođe. Jelica moja nesvjesno prihvatila, a svi drugi… počeli su se kesiti na sav glas i istog trena uperili mobitele na nas, kao da su ugledali nikad snimljeni prizor sudara King Konga s Jedijima!? No prava erupcija smijeha nastupila je tek kad je unuka Petra zapitala znamo li pjevati i onu »Tvoja mati u snu laje«?! Eeh, usnula je, usnula pjesma za našim stolovima, nažalost. Umjesto te, zapjevao sam im tad pjesmu koja je u pravim danima »Oluje«, i godinama koje su joj prethodile, najčešće bila na našim televizijskim ekranima, onu koja spominje »Čikolu«. Ali, taj filmić ne ćete dobiti. Zašto? Pa zato što su se tad svi ostavili svojih mobitela i počeli sa mnom pjevati!

IZVORGlas Koncila br. 32/2020.
Prethodni članakJASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (18) U logorskoj bolnici liječeni i komunisti
Sljedeći članakŽUPA PUNITOVCI PROSLAVILA 103. ROĐENDAN BAKE ANE STIPANOVIĆ »Neka mladi ostanu na ovoj lijepoj i plodnoj zemlji«