Sve dosadašnje strukture vlasti nisu uspješne u ozdravljenju mirovinskoga i zdravstvenoga sustava. Uzrok su naplata doprinosa koja ne pokriva izdatke za priznata prava jer broj korisnika prava stalno se povećava u odnosu na broj uplatitelja doprinosa. U mirovinskom osiguranju isplaćuju se brojna prava za koja nikada nisu uplaćivani mirovinski doprinosi. To se odnosi na sve povlaštene mirovine (zastupnici, državni dužnosnici, branitelji, partizani, rudari i drugi – oko 15 različitih skupina), uključujući nacionalne naknade za starije osobe i naknade za stradalnike rata. Jasno je da nitko nema namjeru osporavati neka posebna prava tih skupina, međutim one ne pripadaju sustavu mirovinskoga osiguranja, nego sustavu posebne socijalne ili državne skrbi.
Prva je pretpostavka mirovinskoga osiguranja obveza plaćanja doprinosa, na istovjetan način kao što vrijedi za ostala osiguranja, primjerice od autoodgovornosti, požara, poplave, vremenskih nepogoda i slično. U svim tim osiguranjima nema ostvarivanja prava u slučaju nastanka osiguranoga slučaja ako nisu uplaćeni ugovoreni ili pretpostavljeni doprinosi. Hrvatski mirovinski sustav unatoč tomu ima brojne iznimke. U zdravstvu se događa slična situacija pa je daleko veći broj korisnika prava od broja stanovnika.
Prema tome, trajni nedostatak redovitoga priljeva novca za financiranje zakonima priznatih prava glavni je uzrok krize mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Odgovornost države (misli se na zakonodavnu vlast) za takvo je stanje neupitna. Jedna od ideoloških parola u rušenju bivšega političkoga sustava »čisti računi« nije ostvarena jer se država sama dovela u neke vrste »sukoba interesa« između želje da brojnim socijalnim skupinama udovolji dijeljenjem prava i preko svojih financijskih mogućnosti. Tomu je dodatno kumovala dosadašnja politička demagogija stranačkih struktura koje su bile na vlasti u trenutcima donošenja određenih zakonskih propisa.
Da bi se prikrilo stvarno stanje mirovinskoga osiguranja, država je najprije spojila dotadašnja tri posebna mirovinska fonda (radnika, obrtnika i seljaka) u jedan, a onda pretočila sve u državni proračun. Kako su do tada isplate mirovina iz tri različita fonda često kasnile, premještanje u državni proračun povoljno je odjeknulo u mirovinskoj javnosti. Mirovine su se počele redovito isplaćivati. Država, odnosno političari oslobodili su se pritiska umirovljeničke javnosti pa su i dalje bez straha od kritika proširivali priznavanja prava bez doprinosa. Tako se dopuštalo već zaboravljenim »kupovanjima staža« ispunjavati uvjete za mirovine. Doprinosi za ta kupovanja bili su simbolično niski, a imali su dvostruk učinak. Ljudi su se spašavali u mirovinama, a novi poslodavci oslobađali viška zaposlenika. Svi su bili »zadovoljni«. Osim toga u hrvatski mirovinski sustav upadali su i brojni »padobranci« iz drugih republika bivše Jugoslavije, neki opravdano kao prognanici, a drugi kao doseljenici s dvostrukim državljanstvom.
Poseban su slučaj također već zaboravljeni »oprosti dužnih doprinosa« kojima je država oslobađala poslodavce dijela dugovanja ako se plati pola dužnih doprinosa. Time se priznavalo na tisuće godina mirovinskoga staža koji nije pokriven doprinosima. I to je bilo pozdravljano sa zahvalnošću od osiguranika, a još više od poslodavaca. Pogodovalo se stvaranju malih oligarha (nazvanih tajkunima). Nitko nije mislio na buduće povećane izdatke koji će protekom godina nastupiti kao posljedica isplate mirovinskih prava za koja nisu uplaćivani doprinosi. Sve su to bili »grijesi struktura vlasti«, kako je tada upozoravao ondašnji nadbiskup, a sada kardinal Bozanić.
Da je država već tada naslućivala što bi se moglo događati u budućnosti, ali nije htjela javno priznati, vidi se iz pokušaja da se nekako proširi krug obveznika plaćanja doprinosa. Tako je posebno povjerenstvo predložilo plaćanje mirovinskih doprinosa na autorske honorare, ugovore o djelu, pa i studentske zarade. To je poskupjelo zarađivanje po tim osnovama, a zauzvrat im nije priznavan mirovinski staž.
Nitko tada nije postavljao pitanje za opću pojavu neodgovornosti prije svega nenaplaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje uz istodobno priznavanje raznih prava, a za naplate tih doprinosa za rad po ugovorima o odjelu, honorare i povremeni rad studenata ne priznaje se mirovinski staž.
Postavlja se pitanje zašto se dopuštalo nepoštovanje zakonskih obveza i neplaćanje doprinosa, a istodobno su se donosili zakonski propisi koji su zaobilazno opravdavali nepoštovanje zakona. Jedino objašnjenje jest da država u tom segmentu nije funkcionirala ni kao pravna, a ni kao zakonita država.
Štete su bile, a i danas jesu višestruke. Pojava neplaćanja zakonskih obveza dovodila je do nepovjerenja prema državnim institucijama. Oni koji su se obogatili nepoštovanjem zakonskih obveza na štetu državnoga proračuna, dakle mirovina, dječjih doplataka i drugih socijalnih prava, ne mogu svoje grijehe sada razvodnjavati tobožnjom zajedničkom krivnjom svih niti opravdavati svojim neznanjem. Potresi, poplave, nerodne godine, pa i rat, a s tim vezane bankarske i političke krize, tijesno su povezane i ne smiju zateći državu nespremnom. Zato medijska podgrijavanja samo pojedinih kriza ne opravdavaju zablude i pogrješke dosadašnjih politika.
