»O njemu, da! O čarobnome vrelu, što davno ključa iz šikare naše i snagu svoju razmaho je cijelu kada ga stijenje i glib zatrpaše!« Ovim stihovima Vladimir Nazor započinje svoju pjesmu »O jeziku«. Upravo je to tema ovoga broja naše rubrike – hrvatski jezik. Povod je proslava Međunarodnoga dana materinskoga jezika 21. veljače, a neposredni je razlog odabira ove teme to što u posljednje vrijeme sve češće slušamo o izumiranju malih jezika na svjetskoj razini, iako ih štite mnogi zakoni i dokumenti. Isto tako, olako shvaćamo svoju ulogu čuvanja i baštinjenja hrvatskoga jezika, kao i svih njegovih posebnosti. S jedne strane, hrvatski jezik provlači se kroz sve pukotine kako bi bio dio modernoga društva. Tako su hrvatski jezik kao službeni, osim u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, priznali i u Europskoj uniji nakon što smo postali zemlja članica. Također, Crkva na Drugom vatikanskom koncilu donosi odluku da se misa može slaviti i na narodnom, materinskom jeziku, omogućujući tako vjernicima da lakše prisustvuju obredima. S druge strane, hrvatski jezik bori se s takozvanom »novom pismenošću«. Sve je više mladih koji su podlegli društvenim mrežama i trendu anglizama i skraćenica. Nema više »dobro« ili »može« kada je tu anglizam »okay« ili još lakše »OK«. Sve je više i zastarjelica kojima se jednostavno ne koristimo jer su ih zamijenile »bolje« posuđenice. Tako se zanemaruje i zaboravlja kulturna baština koju su naši predci povjerili nama na čuvanje. Ali moramo si osvijestiti da je ono što zaboravljamo zapravo naš identitet i činjenica da na tako malom prostoru postoji tako veliko bogatstvo riječi. Ako mi mladi ne ćemo čuvati svoj jezik – u medijima, kulturi, javnosti, liturgiji – tko će?
Kada bismo pitali nekoga slučajnoga prolaznika ili turista koje je najljepše i najveće blago Hrvatske, mnogi bi se sjetili spomenuti nacionalne parkove, bogatu povijest, spomenike koje je zaštitio UNESCO, bogatu nacionalnu kuhinju, svetce i mučenike ili nešto drugo, no rijetko tko bi spomenuo »sitnicu« koja je toliko očita da ju često zaboravljamo ili preko nje prelazimo kao da nema važnosti. Naše najveće blago jest naš sustav sporazumijevanja bez kojega ovaj tekst ne bi mogao biti napisan, kao što ne bi mogao biti ni čitan.
Iako hrvatski jezik ima tri narječja: kajkavsko, štokavsko i čakavsko, koja su dio naše kulturne baštine i nacionalnoga identiteta, jezik koji se rabi u »službenom« sporazumijevanju poseban je hrvatski standardni jezik. Upravo u tome i leži bogatstvo naše male zemlje – na površinski nevelikom prostoru postoje čak tri različita jezična narječja, uz jedan govorni standard. Svako od njih ima svoju geografsku specifičnost (kajkavsko narječje veže se uz prostor sjeverozapadne i srednje Hrvatske, štokavsko uz područja Slavonije, Like i Dubrovnika, a čakavsko uz prostor Dalmacije), kao i odnosno-upitnu zamjenicu od koje potječe naziv – ča, što i kaj. Različita narječja imala su i različite postanke – kajkavsko se narječje razvilo iz istoga korijena kao čakavsko i štokavsko, ali se dolaskom Mađara i drugih naroda na ove prostore oblikovalo u ovakvo kakvo je danas. Čakavsko je narječje poprimilo više osobina tadašnjih sila svijeta – Venecije, a na oblikovanje su utjecali i turski progoni. Štokavsko narječje ima isti korijen kao i ostala, a na njegov razvoj najviše su utjecale turske provale.
Bez obzira na razlike u vokabularu, izgovoru i značenjima riječi, Hrvati se međusobno mogu sporazumijevati bez obzira na narječje kojim se govornici koriste. Službeni jezik Lijepe Naše jest hrvatski standard koji treba razlikovati od hrvatskoga književnoga jezika, a također bi trebalo upamtiti, čuvati i njegovati baštinu, pa i »sitnicama« koje jako volimo, a to su pučki napjevi na misama.
Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, Europske unija i mnoge druge organizacije izrijekom štite identitet i kulturu hrvatskoga naroda svojim zakonima i dokumentima. Tako ni jedna od tih organizacija ne dopušta ni diskriminaciju hrvatskoga jezika. Njegovo bi potiskivanje značilo i diskriminaciju Hrvata, odnosno hrvatske kulture, grubo bi kršilo ljudska prava i pravne temelje međunarodne zajednice. Stoga bi kao kršenje ljudskih prava i diskriminaciju protivnu svim načelima navedenih zajednica i ustanova trebalo osuditi svaki pokušaj da se hrvatskomu narodu ne dopusti slobodno služenje svojim posebnim književnim jezikom, dijalektom ili standardnim jezikom, kao i stjecanje svih stupnjeva naobrazbe na njemu i služenje njime u svim tijelima vlastite države i EU-a.
U dvadeset i pet godina postali smo međunarodno priznata samostalna država, obranili smo svoj teritorij i postali članica NATO-a i Europske unije. Ostvarili smo nešto što su generacije prije nas mogle samo sanjati. Ulaskom u Europsku uniju hrvatski jezik postao je 24. službeni jezik EU-a, što znači da hrvatski građani danas mogu pisati institucijama EU-a na hrvatskom jeziku i od njih dobiti odgovor na njemu. O tome nema više pregovora jer su europski zakoni jasni: službeni jezik zemlje članice istodobno je i službeni jezik Unije, ravnopravan s ostalima. Osim toga, geslo Europske unije, »Ujedinjeni u različitosti«, naglašava da poštuje i promiče raznolikost nacionalnih identiteta država članica. To znači da i Hrvatska svojim jedinstvenim nacionalnim identitetom i svojim jezikom obogaćuje europsku raznolikost. I zapamtite: nema velikih i malih naroda i jezika – njihova veličina sadržana je u njihovoj kulturi, a kulturna i jezična povijest Hrvatske duboko je ukorijenjena u europsku kulturnu i civilizacijsku maticu. Zato Europa i Europska unija nisu neprijatelj našega identiteta i suvereniteta, nego mogućnost da naše vrijednosti, duhovne i materijalne, očuvamo, dalje gradimo i učvršćujemo upravo u sklopu prostora kojemu povijesno i pripadamo – Europi.
Jedna od osnovnih funkcija medija je obrazovanje. Jezik koji se rabi u medijima smatra se standardnim hrvatskim jezikom. Ali mediji su puni žurnalizma i riječi koje se iz nekih struka prenose u medije i koje se počinju rabiti i šire od struke, u svakodnevnoj uporabi u javnosti. Ali pravi problem nastaje kada se u medijima pretjerano rabe strane riječi, posebno anglizmi, tj. riječi iz engleskoga jezika. Sve češće anglizmi zamjenjuju domaće riječi koje su u hrvatskom jeziku već dugo, a da za to ne postoji ikakva prava potreba. Anglizmi su postali prava prijetnja hrvatskomu jeziku, svakim danom sve više zaboravljamo hrvatske riječi za neke pojmove, a umjesto njih koristimo se stranim riječima koji uopće nisu prilagođene našem jeziku. Posebno je to problem kada se to često događa i u vodećim, najvećim hrvatskim medijima koji dopiru do široke publike, posebno djece i mladih koji tek uče kako se izražavati i koji šire svoj rječnik.
Stil koji prevladava u medijima je novinarsko-publicistički. On, kao i svaki drugi stil, ima svoje značajke, koje bi se trebale poštovati. U tom stilu česte su stilske figure poput metafore i metonimije, hiperbole ili pak eufemizama. Ako se ispravno uklope u tekst, stilske figure, osobito metafore, mogu pridonositi njegovanju materinskoga jezika, posebno u naslovima. Tako se možemo prisjetiti vlastite povijesti, značajnih događaja, književnosti i nekih pučkih poslovica. Često u medijima možemo čuti brojne stare domaće poslovice, koje tako opstaju i prenose se na mlađe naraštaje.
Takve su značajke stila važne jer se materinski jezik tako održava na životu, a mediji imaju jako veliku ulogu u tome. Mediji su najjače sredstvo u borbi protiv prodora stranih riječi u naš jezik, ali preko medija strane riječi i ulaze u naš jezik i našu svakodnevnicu. Zato trebamo nastojati rabiti domaće riječi kad god je to moguće.
Isus, kao začetnik Crkve, u svojim se propovijedima koristio hebrejskim jezikom kako bi ga svi prisutni mogli razumjeti. Kako su se njegove prispodobe i nauk prenosili usmeno, prilagođavani su jeziku pojedine zemlje. No obred euharistije održavao se na latinskom jeziku gotovo dva tisućljeća te je to bilo problem za mnoge koji su željeli čuti Božju riječ na svom jeziku kako bi ju razumjeli.
Svaki vjernik ima potrebu za nečim »jačim« od molitve u svom domu. To nešto svatko od nas može pronaći u crkvi, u zajedništvu s ostalim vjernicima na euharistiji. Zajedništvo je ono što nas jača, no mnogi koji dolaze na misu prisutni su samo tijelom, a mislima su na nekim »važnijim« temama. Biti prisutan duhom bilo je još teže kad si slušao svećenika na jeziku koji nisi razumio. Bila je to dobra ideja, ali ipak joj je nešto »nedostajalo«. Naime, na misi u bilo kojem dijelu svijeta vjernici su se trebali osjećati kao kod kuće jer bi uvijek čuli – latinski jezik. No za većinu ljudi u povijesti latinski je bio strani jezik jer ga, kao i danas, nisu svi imali pravo učiti. Također, i mnogi koji su ga učili nisu ga usavršili do razine da bi mogli razumjeti svećenikove riječi. Tek je na Drugom vatikanskom koncilu donesena odluka da se obred euharistije služi na materinskom jeziku. To je uvelike pomoglo razumijevanju obreda i omogućilo svima da dožive punu čar mise. Danas tako putujući svijetom možemo sudjelovati na euharistiji na mnogo jezika, no ipak ostajemo ujedinjeni u različitosti, jer svi veličamo Boga na materinskom jeziku.
Već 50 godina svi smo u mogućnosti biti potpuno prisutni na misi, no na nama je da donesemo odluku hoćemo li misi prisustvovati »reda radi« ili ćemo shvatiti važnost koju ima obred, pogotovo otkad ga možemo slušati na jeziku koji razumijemo. Oni koji žele čuti kako zvuči misa na latinskom mogu je čuti u župi Marije pomoćnice na Knežiji i drugdje, ali i pokušati shvatiti zašto je bitna misa na materinskom jeziku.
Internet je svojom dostupnošću, raširenošću i brzinom doveo do pojave »nove pismenosti«. Društvene mreže, forumi i komentari na internetskim stranicama pokazali su zanimljiv trend u pisanju. Poput interneta, virtualni stil pisanja zasniva se na jednom pravilu – da nema pravila. Vidljivo je kako je došlo do kombiniranja različitih jezika i stilova u pisanju.
Naime, primjetno je da se ne pazi na pravopis i gramatiku, no i da se mnogo toga preuzelo iz engleskoga jezika. Poruke se pišu bez velikih slova i ne rabe se dijakritički znakovi, a interpunkcijski znakovi rabe se nestandardno i učestalo. Također, rabe se emotikoni kako bismo prikazali osobi s kojom komuniciramo kako se osjećamo. Prečesto se rabe anglizmi u pisanju na internetu i društvenim mrežama. Mladi sve češće rabe kratice iz engleskoga jezika kako bi sakrili ono o čemu pišu, no i kako bi si skratili vrijeme pisanja poruke ili posta. Kratice kao što su LOL (glasno smijanje), BF (dečko), F2F (licem u lice) i JK (samo se šalim) počele su zamjenjivati cijele rečenice u komunikaciji.
Pismenost je vrlo bitan dio kulture i tradicije u Hrvatskoj, no u informacijskom vremenu ona dobiva posve novu interpretaciju. Uobičajeno izražavanje jezikom danas se pretvorilo u multimedijsko izražavanje značenja koje je uz to dobilo dodatna značenja u vidu fotografija, videosnimaka i zvučnih zapisa. Iako novi mediji i internet donose »novu pismenost«, jesu li donijeli i osiromašenje opće, standardne i književne pismenosti korisnika interneta, odnosno mladih? Najveći problem je u tome što nove generacije, koje su odrasle s internetom, ne šire i ne razvijaju svoj vokabular. Oni svoje izražavanje razvijaju samo uz pomoć sličica, odnosno emotikona. Riječi postaju sve manje važne, a drugi oblici multimedijskoga izražavanja zauzimaju prvo mjesto u komunikaciji mladih.
