Lider i pučki tribun, bio je »najborbenija ličnost suvremene katoličke Hrvatske«, iza kojega je stajao »kvalitativni aktivistički dio hrvatske omladine«, zapisao je o njemu književnik Ivo Lendić, a književnik i urednik »Hrvatske revije« Vinko Nikolić karakterizira: »silan i neumoran duh… izvanredan organizator, sugestivan predavač i govornik-tribun«. Iako nije primarno bio čovjek politike ni kulture, Ivan Protulipac zbog tih je značajki i odlika možda snažnije nego itko u Hrvatskom katoličkom pokretu utjecao na kulturni i politički angažman mnogih katolika i na stvaranje ukupnoga duhovnoga ozračja u Hrvatskoj, pa je upravo zbog toga i ubijen, kao prva žrtva atentata agenata jugoslavenskoga komunističkoga režima.
Rođen je 4. srpnja 1899. u Hrnetiću kod Karlovca, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Karlovcu. Pravo je studirao u Zagrebu, doktoriravši 1923. Radio je kao odvjetnički pripravnik do 1927. u više odvjetničkih ureda u Karlovcu, Zagrebu i Bjelovaru, a potom kao samostalni odvjetnik u Zagrebu, a 19. studenoga 1945. bio je izbrisan iz Odvjetničke komore.
Svoj javni katolički rad ugradio je prije svega u Orlovsko-križarsku organizaciju. Kao student prava i mladi »domagojac« nazočio je 1920. orlovskom sletu u Mariboru. Kada je 16. prosinca 1923. osnovan Hrvatski orlovski savez u Zagrebu, izabran je za predsjednika. Nakon ukinuća HOS-a l929., početkom 1930. sudjeluje u osnivanju Velikoga križarskoga bratstva. Uhićen je te nakon mjesec dana provedenih u zagrebačkom zatvoru pušten, a 1931. bio je izabran za predsjednika. Obnašao je tu dužnost do kraja 1938. Bio je od 1939. do 1941. aktivan i u organizaciji Hrvatski junak.
Bijaše neumoran govornik i pisac. Održao je stotine predavanja i govora u gradovima i selima te objavio desetke članaka u križarskim i drugim glasilima. Posebno su poznati njegovi govori prilikom proslava Papina i Križarska dana. Uz knjigu »Hrvatsko orlovstvo« 1926. napisao je, počevši od »Zore-Luči« 1920., brojne članke i osvrte u katoličkim časopisima »Orlovskoj straži«, »Požeškim novinama«, »Katoličkom tjedniku«, »Nedjelji«, »Misli«, »Organizacijskom vjesniku«, »Katoličkoj riječi«, »Križarskom kalendaru«, »Kalendaru sv. Ante«, »Luči«, »Katoliku«, gdje je 1937. objavljen i jedan od njegovih znamenitih govora »Ciljevi i putevi križarske organizacije«, u kojem je rekao i ovo: »Veliki Napoleon rekao je one znamenite riječi: uzgoj djeteta počima sto godina prije njegova rođenja. Htio je istaći, kako je za život jednoga čovjeka, njegova gledanja i njegove ideale prevažan duh kojim su disali ne samo otac njegov, nego i njegovi djedovi kroz nekoliko pokoljenja. Ako ova životna istina vrijedi za jednoga čovjeka, onda je ona tim veća i važnija u životu jednoga naroda. Tko hoće, da ocijeni vrijednost onih dobara koje imademo u sadašnjici, taj mora znati da su ta dobra, bila ona duhovna, kulturna ili materijalna – plod stvaralačke djelatnosti dalekih pokoljenja. Kakove će biti te nove naše generacije! Što nam nose oni koji se uzdižu i rastu, da sutra budu zajednica, narod? Teško pitanje i odgovorno pitanje, nad kim bi morale bdjeti savjesti i skrb svih nas! Nema važnijeg pitanja od ovog ni na području politike ni ekonomije ni kulture. Ono je pitanje nad pitanjima i za obitelji i za društvo i za narodnu cjelinu. Ali to s druge strane znači da naša generacija, mi koji danas činimo živo narodno tijelo, gradimo ili rušimo ne samo za sebe, nego za daleka još nova pokoljenja. (…) I kako hoćemo generaciju vjere i poštenja, tako hoćemo generaciju pravog znanja i prave kulture. Prem se o tom ne piše i ne reklamira, može se bez pretjerivanja reći da je križarska omladina u hrvatskim zemljama izvršila najopsežniji kulturni rad. (…) Ovo pokoljenje nosi u sebi vjeru da imade dužnost pomoći sebi, svojoj domovini i svom hrvatskom narodu.«
U lipnju 1938. zbog svoga hrvatskoga rodoljublja i katoličkoga angažiranja ponovno je optužen i izveden pred Okružni sud u Zagrebu, ali je oslobođen optužbe. Oženio se 1943. Nadom Klemenčić. U kratkom braku nisu imali djece. Tijekom NDH živio je povučeno i obavljao svoju odvjetničku praksu. Nije se slagao s metodama režima, pa je dva puta bio nakratko zatvaran. Na kraju rata, dajući se nagovoriti od nekih prijatelja, napustio je Hrvatsku i sklonio se u Rim. Doznavši, međutim, za brojne hrvatske izbjeglice, vratio se natrag u Trst da bi im pomagao u snalaženju. Tu je ubijen od agenta Ozne 31. siječnja 1946., kao prva žrtva jugoatentatora u inozemstvu. Morao je pasti, piše Nikolić, jer je »neprijatelj točno osjetio gdje mu je pogibelj«, jer je, piše Lendić, bio »čovjek relativno mlad, borben, sjajan i gvozden organizator, bez ikakvog trunka prigovora o ‘kolaboracionizmu’ i koji je konačno imao uza se kvalitativno najbolju hrvatsku omladinu po svim hrvatskim krajevima, a osobito po Bosni, Hercegovini i Slavoniji.«
Posmrtni ostatci vraćeni su u domovinu 1993. i uz počasti položeni na Mirogoju.
