U današnja nemirna vremena rata, emigracija i izbjeglištva trebamo se prisjetiti Isusove poruke iz Evanđelja po Luki: »Reče mu Ivan: ‘Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili, jer ne ide za nama.’ A Isus mu reče: ‘Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je!’«
Zadnja rečenica Isusove pouke (»Tko nije protiv nas, za nas je«) uputa je za ponašanje prema drugima. To vrijedi i za političare i za sve ostale, pa čak i države u slučajevima rata. Zato nitko nema pravo na isključenost od kritike, a ni isključivo pravo na kritiku.
To ne znači da upozorenja na pogrješke i nedosljednosti nisu potrebna. Ona su potrebna i u svakodnevnim međuljudskim odnosima i u odnosima s društvenim institucijama, uključujući i odnose među državama, pa čak i u slučajevima rata.
Na žalost, takva upozoravanja pojedinci na vlasti, pa i čitave interesne skupine, a najčešće države, često ne prihvaćaju, čak odbijaju, nastojeći to opravdati frazom: »Mi smo dobili povjerenje izbornoga tijela« ili: »Branimo interese svojega naroda.« Takvim frazama odbijaju svaku kritičku primjedbu, odnosno prigovor pogrješke (čitaj: grijeha). Zanemaruju pritom činjenicu da je neprihvaćanje prigovora istodobno odbijanje odgovornosti, iako je odgovornost bitno obilježje demokracije. Pa čak i na prigovore Crkve ostaju nijemi ili odgovaraju da to nije crkveni posao. Ako nema odgovornosti, nema demokracije.
Međutim, Crkva nema samo pravo na učenje svojih dogma, nego ima i pravo na moralna upozorenja glede ostalih društvenih i međudržavnih odnosa, pa tako i na osudu svakoga rata.
Šutnjom i propuštanjem izjašnjavanja o pojavama vezanim uz rat, izbjeglištva i emigracije pristajala bi na spomenute pojave kao prihvatljivo ponašanje, no tada ne bi ispunjavala svoju proročko-kritičku ulogu, a gubila bi i svoju vjerodostojnost, dakle pristajala bi na grijeh.
U utvrđivanju grijeha rata i grješnika treba se čuvati napasti poopćavanja i generaliziranja, čemu su često skloni mediji koji govore o ratu Ukrajinaca i Rusa, umjesto da govore o ratu država, odnosno politika. Ni jedni ni drugi narodi ne žele rat. Rat žele države, odnosno državne politike, a ljudi su žrtve, »meso« za topove.
S tim u vezi postavlja se i pitanje utvrđivanja grješnika. U pravilu je grijeh uvijek osobni čin pojedinca, pogađa samo njegovu savjest, ali posljedice mogu trpjeti mnogi. Dakle u današnjem ratu Ukrajinci nisu neprijatelji Rusa ni obratno. Tu bi trebalo poštovati Isusovu poruku: »Tko nije protiv nas, za nas je.«
Međutim, grijeh se može očitovati ne samo kao pojedinačno, nego i skupno sudjelovanje u »društvenom grijehu protiv općega dobra i pravednosti«, odnosno u grijehu rata. Kada pojedinci sudjeluju u ratu protiv svoje volje, a ne čine zločine, ne smatraju se grješnicima iako su dio kolektiva. Grijeh je u biti uvijek individualan i uvijek konkretan pa kad se pojavi, na njega se mora upozoravati uvijek pojedinačno, a ne općenito kao da su »svi pripadnici protivničkoga naroda zločinci«.
Poznato je da se u »kolektivitetima« kriju najveće opasnosti i želja za zamagljivanjem odgovornosti. Politike preko medija nastoje pridobiti naklonost za sebe, a osudu za protivnike, kako bi pojedinačne ili grupne političke interes prikazali kao interes društva ili države u cjelini. U takvim situacijama traže se krivci izvan svojih redova te se odlučno, najčešće neopravdano, odbija vlastita odgovornost, optužujući ili svoje prethodnike ili vanjske neprijatelje ili svoju oporbu kao unutarnje neprijatelje. Zato u ratnim sukobima među državama često stradavaju nevini pojedinci izvan ratišta, samo zbog činjenice da su državljani druge države ili odbijaju javnu osudu vlastite države, znajući da će nakon rata, povratkom u domovinu, biti ponovno prokazivani ili kažnjavani kao izdajice.
Takva izjašnjavanja ne potiču na stvaranje vrijednosnih i moralnih sudova među ljudima i narodima. Izbjegavanje argumentiranoga i stručnoga suočavanja sa stvarnim životnim pojavama i situacijama prisiljava pojedince na šutnju. Zato je zabrinjavajuće pozivanje građana zaraćenih strana na javno osuđivanje politika vlastitih država uz prijetnje oduzimanja imovine dok istodobno postoji »smrtni strah« od vlastite države.
