– Jesam ti ja govorila da se ne može igrati s toliko napadača? – u našoj kućnoj »Zabivaki«, čekajući razrješujuće susrete prvenstva u »najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu«, moja mi ženica Jelica dijeli nogometne lekcije. – Ali ne, ti bi samo »Krama pa Krama«, a vidio si i sam, čim je ubacio Brozovića, kako je krenulo…
– Ma nemoj, pa uopće ga nije stavio umjesto »Krame«… – bezglavo upadam u zamku pa mi ni izvlačenje ne djeluje uvjerljivo. – Osim toga, što ja tu s tobom pričam, koji si mi ti sad stručnjak za nogomet?!
– A ne, dobro veli moja Jelica! – zinula i punica. – Čim je ušao »Broz«, odmah nam je bolje krenulo, kak da je naših bilo više na terenu, i više su trčali i hitali se za loptom.
– Jooj, punica, sad ste odjednom i vi »Maca Maradona«? – biram riječi dok mi u loncu kipi. – Znamo mi da se vi duboko u duši još palite na Broza, ali…
– A ja mislim da bi Ćorluka uvijek trebao biti u igri! – eto sad i naše netom završene osmašice Marte. – Meni je on baš najzgodniji od svih. I igra u Rusiji pa ga i tamo vole, i ne govori ništa ružno protiv njih, kao neki drugi igrači…
– Eto… eto još jedne koja čita »klipan-portale«, zadužene za bacanje klipova pod noge naših nogometaša i Hrvatske! – nemoćno krilim ruke. – I još bi momčad slagala po ljepoti… Pff… »stručnjakinja«!
– I, što je tu krivo? – zaštitnički ju zagrlila bakica. – Nije ni nogomet samo guranje tog napuhanog mjehura, nego je važno i kako tko izgleda, kao i u svemu drugome.
– Pa to i ti kažeš, mužiću, – grli me ženica Jelica da bi me dodatno izazivala – zar nisi i jučer, kad si branio našu predsjednicu, ponovio riječi da ona »ne samo što je predsjednica države, nego je i lijepa, pa nek’ cijeli svijet vidi kako je lijepa Hrvatska«? Nisi li baš tako rekao onome tvome Željcu kojem, kao, smeta njeno ulaženje u vatrenu svlačionicu… Ko da on igra, ha, ha! Nego, skrenuo ti meni s teme, samo da mi ne priznaš da imam pravo u vezi igre s više veznih…
– Pa ljudi moji, pa Šuro, – zavapih prema dremljivom šogoru, poznatijemu kao »Sinu Oluje« – daj ti reci nešto, daj me bar ti »uzmi u zaštitu«! Ovo je ludnica, sad se odjednom i babe razumiju u nogomet! Dođe svjetsko prvenstvo pa ne samo da oni koji su se u djetinjstvu »popikavali« preko lopte i nisu mogli predribljati ni banderu, sve najbolje znaju o »nogaču«, već, po najnovijem, sad i žene znaju da nije trebalo igrati 3-4-3, nego 3-5-2 ili »duboko s brzom tranzicijom« i »plitko s korištenjem međuprostora«! Da poludiš! Još malo pa ćemo i za nogomet morati ići »po vlastito mišljenje« kod žena?! Pa jesu i to »ženska posla«?!
– Eee, stari moj, gdje ti živiš?! – oglasi se konačno šuro. – Pa kako ne bi i to bila »ženska posla«, sad kad su i cure, kao i dečki, dobile svjedodžbe bez spola i bez imena roditelja! Pišu im samo ocjene, OIB i datum rođenja. Pa sad ti znaj tko je muško, a tko žensko, i je li Vanja Drach prošla s četiri, a Saša Broz bio odlikaš!
– Ha, ha, ha! Pa možda bih i znao da im pišu imena roditelja ili bar baka i djedova, možda i stričeva, ha, ha!… Ali ovako, ko da su pali s kruške! A ono… jabuke! Ha, ha!
– Samo se ti smij, šogi moj, – uozbiljeno nastavi Sin Oluje – i samo nek’ su nam nogomet i naši Vatreni postali i muška i ženska posla, ali… Ove bespolne i »bezrodne« svjedodžbe naših limača, čija su to posla, da mi je znati?!
– Tja, valjda »istanbulska«, kad ni o njima nisu informirali nit’ pitali za mišljenje ni roditelje ni nastavnike! – efektno zaključi moja Jelica, dokazujući da se ne razumije isključivo u nogomet, kao svaki prosječni muškarac.
