Kada je u Hrvatskom saboru u utorak 28. listopada održan okrugli stol o temi »Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca« u organizaciji Kluba zastupnika Dom i nacionalno okupljanje i Hrvatski suverenisti, počelo se događati nešto nalik kriznoj situaciji: Hrvatski sabor kao institucija odmah se oglasio da s tim okruglim stolom nema ništa, nego da je to organizacija klubova, zastupnici SDP-a hodali su u znak prosvjeda s nekim fotografijama tvrdeći da su na njima motivi iz toga logora (što je kasnije opovrgnuto), javljali su se kroz dan i drugi zastupnici mahom s »ljevice« i razni dežurni analitičari prizivajući čak i kazneni progon govornika na tom skupu (na kojem gotovo da nije bilo publike), a u brojnim medijima iskazivano je već u naslovima zgražanje i ismijavanje (ne i ozbiljno opovrgavanje) nad izrečenim u saborskoj dvorani Ivana Mažuranića. Iako bi se u dijelu javnosti na sve moglo odmahnuti rukom i reći da je opet riječ o govoru o »ustašama« i »partizanima« u Saboru, ipak se sve čini mnogo ozbiljnije nego što izgleda. Dobro upućeni u politička pitanja znaju da je tema logora u Jasenovcu itekako povezana čak i s nacionalnom sigurnošću jer manipulacije njime podgrijavaju se dijelom iz Hrvatske, a dijelom i preko Srbije. Na primjer 2022. srbijanski predsjednik pokušao je bez službene najave hrvatskim vlastima doći u Jasenovac, a brojevima žrtava bezočno se manipuliralo srbijanskom izložbom o Jasenovcu čak i u sjedištu Ujedinjenih naroda, i to praktički nedavne 2018. godine. S velikom se sigurnošću može reći da dolazi doba kada će se pitanje jasenovačkoga logora još intenzivnije rabiti za pritiske na Hrvatsku pa je u interesu svih u Hrvatskoj da se znanstveno utemeljena istina konačno i dozna i spozna, što ne će utjecati na to da se uvijek daje počast svakoj ljudskoj žrtvi i njihovim bližnjima, te da se za njih zaufano moli. To znači da kriza koja je nastala nakon okrugloga stola u Saboru, koliko god otrcano zvučalo, može biti nova šansa da prava istina konačno dođe na vidjelo.
Za Hrvatsku je vrlo važno pitanje tko se našao u krizi nakon što su u Hrvatskom saboru izrečene tvrdnje koje nisu u skladu sa »službenom historiografijom« kad je riječ o jasenovačkom logoru. Netko očito ima krizu u svojim redovima jer vrlo brzo angažirani su i znanstveni i medijski i politički ljudi koji su trebali odgovoriti na »prijeporni« događaj u Saboru i potruditi se da nitko i ništa ne ugrozi službenu povijesnu istinu, ako takva uopće postoji.
Ipak, taj koji je u krizi – tko god to bio – morao bi znati da su, ako krizu stvarno želi razriješiti, nečije percepcije jednako važne kao i činjenice. Nadalje, mora znati da je nerazborito praviti razliku između racionalne i iracionalne srdžbe »potrošača« – u ovom je slučaju »roba« povijesna istina. Drugim riječima, ako postoji nečija ljutnja na dosadašnje tumačenje povijesti, treba uzeti u obzir razloge te ljutnje. Nadalje, oni koji su u krizi valjda znaju da se istinski autoritet u društvu postiže isključivo poštovanjem istine, a ne novim upakiravanjima laži. Nadalje, nepojmljivo je rješavati krizu s istinom o Jasenovcu na način da ustanove koje su u to uključene ne postupaju u skladu s vrijednostima koje promiču. Recimo, kada bi neki sveučilišni povijesni studij opovrgavao ono što je izrečeno na okruglom stolu na način da ismijava govornike, to nije u skladu s vjerodostojnošću njihove ustanove koja bi se trebala voditi znanošću, a ne teatrom. Najzad, jedno od najvažnijih načela kriznoga komuniciranja jest djelovati u tri koraka: prestati nanositi štetu ako se dokažu povijesne i političke manipulacije, priznati pritom vlastitu odgovornost, i to bez prebacivanja odgovornosti na nekoga drugoga, te prihvatiti obvezu nadoknade štete javnosti. Tko u tome uspije, napravit će jednu od najvećih usluga hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti.
