Europski statistički ured Eurostat objavio je, kako su prenijeli mediji, da čak 28,5 posto hrvatskih građana živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a po pokazateljima životnoga standarda hrvatski su građani gotovo na samom dnu, po standardu od svih zemalja članica EU-a lošiji su samo Bugari. Pretvore li se postotci u realne brojeve, ispada da je milijun i 180 tisuća hrvatskih građana u riziku od siromaštva. Podatak zvuči nevjerojatno, tim više što je teško, čak i na selu, naći obitelj koja ima zaposlenoga člana da ne bi imala barem jedan osobni automobil. Prema Eurostatu za Hrvatsku kriterij siromaštva utvrđen je za samca da ima manja mjesečna primanja od 2145 kuna, za dvočlanu obitelj 3537 kuna te za obitelj s dvije odrasle osobe i s djecom ispod 14 godina 4457 kuna te po tom kriteriju čak 19,5 posto kućanstava u Hrvatskoj ima mjesečna primanja ispod navedenih kriterija, što znači da je gotovo svaki peti hrvatski građanin – siromašan. Takvo porazno stanje posebno je teško prihvatiti s obzirom na potencijale i resurse koji postoje u Hrvatskoj, pa se nameće pitanje: Što je to krenulo tako pogrješno i krivo da je tako velik dio, više nego svaki četvrti hrvatski građanin u tako nezavidnom položaju?
Sa sigurnošću može se tvrditi da je takvo stanje tolikih razmjera socijalne ugroženosti u Hrvatskoj plod učinaka više različitih faktora, od onih osobnih do upravljanja državom i novih okolnosti što ih stvara globalizacija i tzv. svjetsko slobodno tržište.
Pojedini analitičari hrvatskih društvenih prilika za takvo stanje najodgovornijim smatraju stvarne upravitelje hrvatske države koji političke elite često rabe kao svoju vidljivu produženu ruku, a oni ostaju daleko od očiju javnosti. Ti stvarni upravitelji, po mišljenju pojedinih analitičara, ovladali su Hrvatskom, premrežili njezin politički, gospodarski i kulturni život te rade za svoje interese, a koji su u nepomirljivu sukobu sa stvarnim zajedničkim dobrom hrvatske nacije. Budući da ti stvarni upravitelji nisu prepoznatljivi na javnoj sceni, oštrica kritika za nepovoljno stanje okreće se prema političarima, koji su često puki izvršitelji naredaba tih skrivenih upravitelja. Pritom vladajući političari, bez obzira na to koju političku opciju zastupaju, nipošto nisu nevini: s jedne strane odgovorni su za odluke i najčešće polovična i loša rješenja koja donose, a s druge strane što odbijaju i pomisao na aktivnosti kojima bi oslobodili i sebe i politiku od okova tih skrivenih upravitelja. Bez oslobođenja Hrvatske od tih skrivenih, moćnih i beskrupuloznih upravitelja nije moguća nikakva stvarna reforma, nikakav stvarni boljitak ni na kojem području društvenoga života u Hrvatskoj, pa ni osjetljivo podizanje životnoga standarda ni oslobađanje hrvatskih građana od nedopustivo visokoga rizika od siromaštva.
Poznato je da je Hrvatska od samoga osamostaljenja – što mnogim utjecajnima ili nije bilo po volji ili je pružilo priliku za zauzimanje povlaštenih položaja – bila suočena s veoma teškim izazovima, od pokušaja tranzicije iz socijalističke planske privrede u moderno, pluralno i tržišno gospodarstvo do iznimno teških posljedica velikosrpske vojne agresije te je trebalo puno više mudrosti, umijeća, hrabrosti i političke volje da bi se oblikovala moderna, efikasna, pravna, socijalna i pluralna hrvatska država. Umjesto toga, čini se, hrvatska država prerasla je u glomazan i vrlo skup, a nažalost k tomu i vrlo trom i neučinkovit birokratski aparat. Budući da sama državna politika nije prošla nužno tranzicijsko čišćenje, nije ni mogla uroditi drugačijim plodom negoli pregolemim birokratskim aparatom koji je preskup i zapravo nepodnošljiv za tako mali broj stanovnika kao što ih ima Hrvatska. Takav glomazni birokratski aparat uvelike je uvjetovan bezbrojnim propisima i odredbama, bilo da su ostale iz komunističke organizacije države bilo da su dograđene prema novim zahtjevima života, a da se pri njihovu donošenju nije nikada dostatno težilo njihovu pojednostavnjivanju.
Prema podatcima Ministarstva uprave, kako je prenio Večernji list, 30. lipnja ove godine u državnom i javnom sektoru u Hrvatskoj bilo je 232 240 službenika i namještenika, koji plaću dobivaju iz državnoga proračuna, što je oko petina svih zaposlenih u Hrvatskoj. Od toga broja 55 407 njih bilo je zaposleno u ministarstvima, pravosudnim tijelima, raznim državnim agencijama i drugim državnim institucijama, što znači da na otprilike 72 građanina dolazi jedan od tih zaposlenika u državnim strukturama, odnosno da je gotovo 1,4 posto stanovnika zaposleno samo u državnim službama. Teško da ijedna zemlja u EU-u ima takav omjer broja državnih službenika i stanovnika, a sasvim sigurno nema tako nisku efikasnost tih službenika kao što je to slučaj u Hrvatskoj.
Ili npr. prema Eurostatovim podatcima, s više od 450 policijskih službenika na 100 tisuća stanovnika Hrvatska je u samom vrhu Europske unije, ili, kako je objavio Večernji list, jedan zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova dolazi na 160 građana. Zaposlenici MUP-a, dakako, nisu samo policajci koji se vide na ulicama ili prilikom različitih intervencija od policijskih do vatrogasnih, nego i brojni činovnici za koje baš i nije razvidno što rade, imaju li stvarno što raditi u tako velikom broju i kakav je stvarni učinak njihova rada. Doda li se tomu da su hrvatski građani po poreznim opterećenjima među najopterećenijima u EU-u, očito je da je i takav glomazni birokratski aparat u biti tako skrojen da zapravo šteti hrvatskomu narodu. Kao da netko uporno želi dokazati da Hrvati nisu sposobni ili dostojni da bi imali vlastitu neovisnu i prosperitetnu državu.
