Opstojnost života na otocima bit će sve veća s upisom srednjoškolaca, kojih je na otoku Braču sve više. Školuju se za frizere i automehaničare, ali otok nudi i gimnaziju, školovanje za turističkoga tehničara. Upravo zato splitski roditelji sve češće biraju Brač kao mjesto obrazovanja svoje djece. Jedino je pitanje bilo kako platiti kartu za trajekt. Riješilo se i to nakon što je Upravni odbor za prosvjetu u Splitu potpisao ugovor o donaciji te je mnogim obiteljima omogućio da njihova djeca upišu željeni obrazovni program. Županija, Srednja škola Brač i »Jadrolinija« dogovorili su za sve učenike koji putuju na otok besplatne karte.
Do tada iznos od 92,40 € za trajektni pokaz bio je velik izdatak. Učenicima iz Splita budilica zvoni između 4.30 i 5.30 ovisno o mjestu stanovanja. Nakon kratkoga doručka slijedi put do luke, a zatim ukrcaj na trajekt, koji postaje svojevrsna pokretna učionica i dnevni boravak – na trajektu se druže, mogu odraditi dio školskih zadaća, a mogu i odspavati jer su saloni vrlo ugodni, kaže ravnateljica Srednje škole Brač Doris Mazija. Vožnja od 60 minuta na trajektu za te mlade nije zaprjeka, nego dio dana u kojem dijele i obveze i smijeh… Kao novo društvo otočana odlično se uklapaju u sredinu te omogućuju svakidašnjicu škole svojom energijom i drugačijim iskustvima. Otočne škole pružaju manje razrede, bliže kontakte s nastavnicima te specifične programe koji su na kopnu često prebukirani. Time se otvara perspektiva mladima i osigurava opstojnost života na otocima, ističe ravnateljica. Djeca koja danas putuju trajektom na Brač nisu samo učenici. Oni su simbol povezanosti otoka i kopna, ali i dokaz da jedan pristup obrazovanju može postati stvarnost kad postoji volja i suradnja, pojašnjava Sara Šarić u Slobodnoj Dalmaciji.
Sve sretnije djetinjstvo
Istraživanje UNICEF-a pokazuje da više od 62 posto roditelja kaže da nikada nije udarilo dijete, a 2011. bilo ih je samo 21,9 posto. Udio trostruko veći od udjela roditelja koji su isto tvrdili prije 15-ak godina, što pokazuje da iz godine u godinu npr. čupanje za kosu sve više roditelja prepoznaje kao neprihvatljivu i naposljetku neučinkovitu odgojnu metodu. U posljednjih dvadeset godina znatno se smanjila primjena nasilnih odgojnih postupaka, posebno tjelesnoga kažnjavanja. »Roditelji često znaju što je ispravno, ali u trenutcima stresa i frustracije posežu za metodama koje su i sami doživjeli kao djeca. Zato je ključno da im pružimo znanje, alate i potporu kako bi mogli odgajati djecu u sigurnu i nenasilnu okruženju«, naglasila je za Međunarodni dan nasilja psihologinja dr. Marina Ajduković, koja je sudjelovala u oba istraživanja. Tjelesno je kažnjavanje zabranjeno još od 1999. Tadašnji obiteljski zakon prvi je put propisao da »roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnomu ni tjelesnomu kažnjavanju«, no nije propisao kazne za takvo ponašanje. To je ispravljeno u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji donesenu 2003. Taj je zakon mijenjan više puta, a sadašnja verzija definira tjelesno kažnjavanje djece kao oblik nasilja u obitelji za koji će se roditelji ili drugi članovi obitelji kazniti novčanom kaznom od najmanje 1700 eura i kaznom zatvora od najmanje 70 dana. I proteklih godina takve se kazne – doduše najčešće niže od minimalno propisanih kazna – učestalo izriču na hrvatskim sudovima. Unatoč činjenici da je tjelesno kažnjavanje zabranjeno već više od 25 godina, tek sada većina roditelja izjavljuje da im ono nije prihvatljivo te da nikada nisu udarili dijete, piše Kristina Turčin u Jutarnjem listu.
Dragi roditelji…
Mladi u Hrvatskoj ostaju u roditeljskom domu najdulje u EU-u. Djevojke ipak odu prije 30. godine, a mladići tek koji tjedan prije nego što navrše 33. Hrvatska je ove godine na vrhu ljestvice zemalja Europske unije po dobi osamostaljenja, a 2021. u doba pandemije pala je na drugo mjesto. Mladi Portugalci te su godine ostali jedan mjesec dulje u roditeljskom domu. Svih ostalih godina Hrvatska čvrsto stoji na vrhu… Češka je postsocijalistička država s najnižom dobi odlaska mladih iz roditeljskoga doma ako se ne računaju baltičke države, osobito Estonija i Litva. Postsocijalističke države nalaze se na sredini ljestvice, nakon onih južnih i prije njih sjevernih. Najviše je rangirana Slovenija u kojoj mladi ostaju s roditeljima gotovo do 29. rođendana. Na sjeveru Europe mladi se osamostaljuju prije 22. godine. Za naš pojam vrlo niska dob odlaska mladih povećala se nakon korone: prosječna dob odseljenja iz roditeljskoga doma u Švedskoj bila je 2019. godine niža od 18 godina, a lani je iznosila 21,9 godina… Više je razloga kojima stručnjaci objašnjavaju takve podatke. Financijske teškoće i izrazito visoke cijene stanova u Hrvatskoj, i prodajnih i onih koji se traže za najam, sasvim su sigurno dio objašnjenja kasnoga i teškoga osamostaljivanja, navodi Kristina Turčin u Jutarnjem listu.
