JAPANSKI POUČAK Kad bi i Hrvatska pokazala ljepotu cvijeća koje izvire iz njezine žrtve…

Snimio: M. Sokol | Jasenko Houra
Znakovito je da cvijeće koje se na svečanostima dodjeljivalo dobitnicima olimpijskih medalja većinom potječe iz sjeveroistočnih japanskih pokrajina koje su 2011. razorene potresom i cunamijem te pogođene posljedicama topljenja reaktora u nuklearnoj elektrani Fukushimi

Hrvatska je proslavila Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja i Dan domovinske zahvalnosti, a među one koji su se borili za Hrvatsku valja uvrstiti i glazbenike. Hrvoje Horvat među njih je ubrojio i Jasenka Houru i njegovo »Prljavo kazalište« koji su darovali domovini velike i važne pjesme, a s njim je za Večernji list objavio razgovor. Razgovarali su o pjesmama, uključujući i pjesmu »Lupi petama«, koja sadrži i svojevrsnu društvenu kritiku (npr. »Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju jer bogati se ionako za sebe pobrinu«). Osvrnuvši se na tu pjesmu, Houra je rekao da glazbenik ne živi samo u svijetu sviranja, stvaranja i pod staklenim zvonom, a to se pogotovo odnosi na doba rata. Bilo mu je važno istoimenim albumom zaokružiti ukupnu ratnu situaciju, a pjesme su plod mnogo toga što se urezivalo u svijest ljudi, poput dokumentarnih snimaka Gordana Lederera, HTV-ova snimatelja koji je poginuo snimajući. Otkrio je da je i pjesma »Uzalud vam trud, svirači« nastala pod utjecajem boravka u Vinkovcima i druženja s mjesnim ljudima. Pjesmu »Devedeseta« pak napravio je slušajući ljude koji su sjedili za susjednim stolom. Rekao je i da bi pjesmu »Mojoj majci«, koju mnogi nazivaju po stihovima »Ruža hrvatska«, mnogi vjerojatno opisali kao »domoljubnu« pjesmu koja je postala »himna« krajem osamdesetih, a zapravo je potpuno privatna pjesma. Nadahnuće pronalazi i u iskustvu življenja u vlastitoj obitelji jer, kako je rekao, kad čovjek ima djecu, pita se kakav im to svijet ostavlja, kakvo nasljeđe. »Spaljenu zemlju?«, upitao je retorički i zdravo protumačio da nije rješenje problema da svi ljudi dobiju na lotu, nego da ne bude gladnih, da djeca normalno žive. »Trudio sam se sa svojom zajednicom podijeliti sve ono kroz što smo prolazili, a pisao sam pjesme u uspješnom bendu pa sam to mogao raditi. Osim toga, dolazim iz takve obitelji, liječničke. Ispada da pokušavamo kroz pjesme ljudima prepisati neki dobar recept, to je ono što možemo dati«, skromno je poentirao.

Zdrava društva ne prešućuju velikane
U rubrici »Kultiviranje« Denis Derk pisao je u Večernjem listu o smrti znanstvenika svjetskoga glasa paleontologa Jakova Radovčića. Sa zagrebačkoga Mirogoja ispraćen je u rodno mjesto Kostanje kraj Omiša. Opisao ga je kao ponosnoga Poljičanina koji je nekoliko puta bio biran i za velikoga kneza zagrebačkih Poljičana. Današnji spektakularni Muzej krapinskih neandertalaca gotovo bi bio nezamisliv bez znanstvenoga doprinosa i kreativnosti Radovčića koji je uz svojega dugogodišnjega suradnika arhitekta Željka Kovačića bio autor koncepcije i realizacije toga međunarodno relevantnoga muzeja koji, kako je napisao, može biti na ponos Hrvatskoj. Upravo mu je realizacija toga krapinskoga muzeja osigurala poseban kultni status među hrvatskim muzealcima, koji su mu zahvalili i nagradom za životno djelo koja nosi ime Pavla Rittera Vitezovića, ali i godišnjom nagradom koju je podijelio s ekipom koja je stvarala krapinski muzej.
»Paleontologijom se Radovčić bavio duže od četiri desetljeća. Intenzivno i opsesivno, iz dana u dan«, napisao je Derk nižući pokojnikove zasluge. »Nekako ne znamo što ćemo s velikanima ni za njihova života, a onda ni nakon njihove smrti, posebno ako ih ne možemo ukalupiti u neke propulzivnije djelatnosti kao što su to popularna kultura, politika ili sport. A tu onda pokazujemo da još nismo zrelo i demokratsko društvo koje ima svoje višestoljetne temelje i onu često spominjanu tisućljetnu kulturu. Društvo koje ima pomno izgrađene i objektivne kriterije. A da ih imamo, smrt Jakova Radovčića ne bi bila gotovo pa prešućena, nego bi dobila puno dostojnije mjesto čak i na ovako šupljoj medijskoj sceni kakva je ova hrvatska«, upozorio je Derk, poentiravši da njegovo mjesto na paleontološkom Olimpu nisu stvorile obiteljske veze, nego uporan, pošten rad i neosporan talent te očito urođena imaginacija.
Japanski poučak uz osvajače medalja

No na »stvarnom« Olimpu, u koji se ovoga ljeta zahvaljujući Olimpijskim igrama preobrazio Tokio, znakovito je da cvijeće koje se na svečanostima dodjeljivalo dobitnicima olimpijskih medalja većinom potječe iz sjeveroistočnih japanskih pokrajina koje su 2011. razorene potresom i cunamijem te pogođene posljedicama topljenja reaktora u nuklearnoj elektrani Fukushimi. Gotovo 20 tisuća ljudi stradalo je u katastrofama koje su zahvatile japanske prefekture Iwate, Fukushimu i Miyagi. Svijetložuti suncokreti, koji dominiraju buketima, potječu iz pokrajine Miyagi, a posadili su ih članovi obitelji stradale djece na padinama brda na koje su njihova djeca pobjegla pred cunamijem. Bijelo-ljubičasto cvijeće potječe iz Fukushime, a uzgojeno je u sklopu inicijative pokrenute za oživljavanje gospodarstva nakon katastrofe. Svijetloplavi cvjetovi uzgajaju se u Iwateu, obalnom području koje je 2011. uništio cunami. Buket sadrži zelene cvjetove aspidistre, koji su uzgojeni u Tokiju i izabrani su kao predstavnici domaćina. Poticajno je to i za hrvatsku kulturu koja ne uspijeva uvijek svijetu pokazati ljepotu svoje žrtve i pobjede.