Uoči biskupskoga ređenja fra Miro Relota, novoimenovani vojni biskup u Bosni i Hercegovini rado je pristao na razgovor za Glas Koncila.
Rođenje i odrastanje u Busovači duboko su me oblikovali, kao i moju obitelj. Za vrijeme ratnih godina nisam bio u Busovači – nalazio sam se u Italiji – ali sam dolazio povremeno i donosio humanitarnu pomoć, svjestan razaranja i patnje koja je pogodila moj rodni kraj i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Rat je moju obitelj teško pogodio. Moj je otac stradao na početku rata, brat je bio ranjen u obje noge, a moja majka, bratova žena i djeca morali su izbjeći u Hrvatsku. Moje selo Gusti Grab posebno je teško stradalo. Bilo je poginulih mještana, a crkva sv. Nikole Tavelića devastirana je i profanirana.
Ipak, unatoč svemu tomu, život se nakon rata postupno vratio. Crkva, zahvaljujući vjernicima i našim fratrima, obnovljena je i ponovno postala središte zajedništva i molitve. Ta obnova nije samo fizička, nego i duhovna, koja svjedoči otpornost i nadu zajednice, pokazuje da se iz patnje i razaranja može roditi novi život. Iz osobnoga sam iskustva naučio da se čovjek ne podiže iznad boli tako da je zaboravi ili potisne, nego tako da joj ne dopusti da postane mjera njegova života i odnosa prema drugima. U najtežim trenutcima oslonac sam nalazio u vjeri i evanđelju, koje ne obećava život bez križa, ali daje snagu da se križ nosi. Isusove riječi: »Blago ožalošćenima: oni će se utješiti« bile su mi putokaz da patnja ne mora voditi u zatvorenost, nego može postati mjesto susreta s Bogom.
Crkva u Bosni i Hercegovini ne promiče mir iz teorije, nego iz iskustva. Ona dijeli sudbinu naroda i zato njezina poruka mira nije apstraktna, nego proživljena. U svim okolnostima Crkva nastoji poštovati dostojanstvo svake osobe, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Ti napori, nažalost, nisu uvijek dovoljno prepoznati, osobito kada se izvana nude rješenja bez dubljega razumijevanja povijesne, kulturne i duhovne složenosti ovoga prostora.
Mir se ne može nametnuti, on se mora graditi strpljivo i u dijalogu. Apostol Pavao nas potiče: »Ako je moguće, koliko do vas stoji, živite u miru sa svima.« Upravo to Crkva ovdje nastoji činiti – često tiho, ali ustrajno.
Franjevačka autentičnost nije vezana uz prošlost, nego uz vjernost evanđelju u konkretnom vremenu i prostoru. Živjeti franjevački danas znači biti blizu čovjeku, slušati ga i prihvaćati, bez straha od različitosti. Sveti je Franjo sve ljude nazivao braćom jer je u svakome prepoznavao Božje stvorenje. U društvu koje je još uvijek opterećeno podjelama franjevački duh jednostavnosti, poniznosti i bratstva može biti snažan doprinos suživotu. »Gospodin ti dao mir« – taj franjevački pozdrav nije samo lijepa riječ, nego poziv na život koji gradi mostove, a ne zidove.
Prisutnost triju religijskih konfesija pri Ministarstvu obrane snažan je znak nade. Ona pokazuje da je moguće služiti istoj domovini, a ostati vjeran vlastitoj vjeri. Upravo kroz duhovnu dimenziju religije mogu biti predvodnice suživota. Kada vjerske zajednice zajedno svjedoče vrijednosti savjesti, poštovanja i mira, šalju snažnu poruku cijelomu društvu. Isusove riječi: »Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati« tada prestaju biti ideal, a postaju konkretan životni program.
Izgradnja duhovnosti pomaganje je vojniku da i u zahtjevnim okolnostima ostane vjeran svojoj savjesti i dostojanstvu. Vojnik nije samo izvršitelj zapovijedi, nego osoba odgovorna pred Bogom i ljudima. Duhovnost nam pomaže razlikovati snagu od nasilja i služenje od moći. Sveti je Franjo učio da mir započinje u srcu čovjeka. Bez unutarnjega mira nema ni vanjskoga mira, a bez savjesti nema ni istinske sigurnosti.
Posjet pape Lava XIV. Turskoj i Libanonu snažan je znak nade i mira u svijetu obilježenu sukobima, podjelama i nepravdama. To je njegovo prvo apostolsko putovanje u inozemstvo od izbora na Petrovu stolicu – upravo u regije koje su simbolično i povijesno važne i za kršćanstvo i za međureligijski dijalog. Papa Lav XIV. je u Turskoj i Libanonu istaknuo da je mir moguć ako ga gradimo zajedno, dijalogom, poštovanjem i međusobnim prihvaćanjem. Njegove riječi: »Svi ljudi trebaju zajedno tražiti veću jedinstvenost, veću harmoniju, da svi muškarci i žene mogu živjeti kao braća i sestre unatoč razlikama i različitim vjerovanjima« pokazuju snagu evanđeoske poruke koja uključuje, a ne isključuje.
U Turskoj je molio zajedno s kršćanskim poglavarima naglašavajući da danas, dok je čovječanstvo »pogođeno nasiljem i sukobima«, svijet »vapije za pomirenjem«. U Libanonu je poručio: »Podignite svoj pogled prema Gospodinu koji dolazi! Pozivam vas da budete radnici mira, glasnici mira i svjedoci mira!« Te poruke imaju dubok smisao i u Bosni i Hercegovini. Naša zemlja i Crkva ovdje žive u stvarnosti gdje su granice između konfesija i naroda često izvor sukoba. Dijalog, zajednička molitva i konkretne geste služenja drugima temelji su izgradnje suživota. Papa Lav XIV. nas podsjeća da dijalog nije kompromis slabosti, nego put rasta, gdje različitosti ne razdvajaju, nego obogaćuju.
Iseljavanje je bolna rana koja pogađa sve. Ljudi ne odlaze zato što ne vole ovu zemlju, nego zato što ne vide budućnost. Crkva ima zadaću biti glas nade, ali i poziv na odgovornost svima koji oblikuju društvene uvjete. Treba stvarati uvjete dostojne čovjeka, ali i jačati povjerenje, solidarnost i osjećaj zajedništva. Apostol Pavao kaže: »Nada ne razočarava.« Crkva želi biti pratitelj svima – i onima koji ostaju i onima koji odlaze – noseći u srcu brigu za čovjeka i za budućnost ove zemlje.
Miješanje ideologije i religije uvijek vodi zatvorenosti i isključivanju. Bog nije vlasništvo ni jednoga naroda ni ideologije. On je Jedan i blizak svakomu čovjeku koji ga iskreno traži. Do Jednoga Boga dolazi se putom ljubavi, poniznosti i otvorenosti. Isus nas uči: »Tko ljubi, od Boga je.« Sveti je Franjo u svakom stvorenju prepoznavao Božji trag i zato je mogao graditi mostove ondje gdje su drugi vidjeli zidove.
