Može se učiniti neobičnim da većina životopisa svetaca koji svetost nisu osvojili mučeništvom pati od zaljubljenosti. Naime, opravdano divljenje svetčevu apostolatu životopisca nerijetko nagna na neopravdano »naravnavanje« njegova djelovanja među potrebitima. Katkada se naravnava kronologija i topografija, katkada filozofija i ekonomija apostolata; no ipak se najčešće naravnavaju njegovi dosezi i odjeci među onima kojima je upućen. Možda je i najbolji suvremeni primjer takva naravnavanja apostolat svete Majke Terezije. Koliko ju god traljavo nastoje opanjkati u medijima, ljubav prema gubavcima koju je svetica stavila u središte poziva Misionarki ljubavi daleko je od iluzije ili misterija, o čemu najbolje svjedoče zabilježene reakcije bolesnika, ali i onih koji su ih se prethodno odrekli. No u toj slici ima pojedinosti koje se u crno-bijeloj hagiografskoj tehnici ne mogu vidjeti.
Buna u gradu mira
Buna u gradu miraFiltar koji otkriva takve pojedinosti dosad su nepoznata pisma koja je Jozefina Orzes, prva Hrvatica u Terezijinoj družbi, iz Indije slala obitelji od 1972. do 1982. Tek pet godina nakon što se 1967. posve dala na izgradnju Shantinagara – Grada Mira posvećena bolesnicima – s. Franciska Ksaverija već je morala obuzdati prvu bunu motiviranu kastinskim razlikama. »Jedan se pobunio i zaveo oko 65 bolesnika da ostave centar, pa su otišli u Kalkutu da me tuže pred M. Terezom. Ona ih je opet poslala nazad u centar; nije znala što se ovdje dogodilo jer je čula samo njihovu stranu. Ovdje sam dobila pomoć od policije pa sam ih sve otpustila da idu svojim kućama i nikada više da se ne vrate u centar. Ja ih hranim i dajem odijelo i lijekove, a oni hoće da otpustim 3 čovjeka koja nisu ništa krivo učinila, ali nisu pripadala njihovoj grupi. (…) Kao pravi buntovnici su mi prijetili, ali ako je Bog sa mnom, tko može biti protiv mene? Svakoga dana otpuštam 2-8 buntovnika (…)«, izvijestila je u pismu nećakinju Josipu Tripalo.
Tišina, trijumfi i turbulencije
Nevolje hrvatsku misionarku nisu spriječile da već iduće godine pristupi izgradnji Shishu Bhavana – kuće u kojoj je već do 1974. živjelo 84 djece gubavaca – ni da iste godine položi temelje za Premnagar, naselje izliječenih gubavaca. Teško je ipak povjerovati da razdoblje od 1974. do 1981., za koje nema očuvanih pisama, nije bilo ispunjeno turbulencijama, ali i trijumfima kakvi prate svaki valjani apostolat. To nagoviješta i njezino prvo pismo iz 1981., upućeno sestri Heleni Račić. »U protekle dvije godine operirali smo 674 bolesnika. (…) Neki su dobili nove obrve (…) i mogu zatvoriti oči što prije nisu mogli, ili smo im odrezali nogu, ali i napravili novu, tako da su otišli kući hodajući. (…) Imamo tako malu djecu pa je jako teško odgojiti ih.« Potonji uvid proširila je u pismu nećakinji Josipi iduće godine. »Imali smo mnogo slučajeva kada su naše djevojke koje smo odmalena slali na školovanje podmuklo činile sve kako su htjele. Rezultat je nezakonito dijete.«
Kulturne nepogode i medicinske nevolje
Jozefina Orzes nije dvojila o uzrocima te pojave. »Današnji kino najgori je primjer lošega ponašanja, a djeca jednostavno sve progutaju, ne misleći na posljedice. Sada imam 11 djevojaka koje su prošle one godine kada su bile poslušne. Sada imamo mnogo briga oko njih. Na prvom mjestu, one se ne sjećaju svojih roditelja, a to je najgore. Kada im god što zabranimo, one misle da ih mrzimo pa im zato zabranjujemo da idu ma na kakav film.«
Odgojne mogućnosti sestara u Shantinagaru – njih 12 na 115 djece, kako u pismu sestri svjedoči 70-godišnja redovnica – bile su ograničene, a i u liječenju najmanjih katkada je preostajala samo nada u čudo. »Baš sada sam se vratila iz našega doma za djecu gdje me sestra pozvala da vidim troje mališana koji imaju upaljena pluća pa ne mogu disati. Dala sam im svakakve injekcije, a sve drugo ostavljam u Božje ruke. On ih može spasiti, ali mi moramo učiniti što je god do nas da činimo.«
Cijena hranjenja gubavaca
Karitativnu logiku Misionarki ljubavi opisala je 1981. i u pismu nećakinji. »Kada je netko gladan, nije dosta da mu kažem da ću se moliti za njega da dobije hranu, nego ga prvo moram nahraniti, a onda mu kažem da ću se moliti da još više dobije od drugih.« Da to nije samo teorijsko načelo, potvrđuje pismo koje je iste godine poslala nećakinji Josipi. »Mi smo sada usred monsuna, hvala Bogu, kiše lijepo padaju, pa će i riža biti dobra. Imamo oko 20 malih polja s rižom. Nije da mi trebamo rižu, nego samo da dademo posao siromasima. Inače upotrijebimo svakoga mjeseca oko 3400 kg riže za našu bolnicu, isto toliko i pšenice. Pravimo za njih i za nas samo pogače jer je to jeftinije. Ima ih više nego 400 za hranu četiri puta na dan. Svi koji rade u ovom centru su ili sad ili prije bili zaraženi gubom. Imamo zajedničku molitvu preko zvučnika svakoga jutra u šest: Oče naš, Zdravo, Marijo i jedan himan. Onda svi idu na rad na svoje određeno mjesto. Nedjeljom svi dođu u crkvu.«
Tko je zaslužan za obraćenja u Shantinagaru
Nastavak pisma otkriva da misionarke ljubavi zasluge za obraćenja nisu pripisivale sebi. »Jučer sam otišla kupiti potrepštine za bolnicu, a prodavač mi je jako ponosno rekao: ‘Vi se toliko patite da pridobijete nekoga za svoju vjeru, a mi ni pare ne potrošimo, a tisuće ljudi prelaze na islamsku vjeru. Baš prošle nedjelje 3 tisuće seljaka postale su muslimani.’ Kažem mu da me to nimalo ne zanima. Ja sam zadovoljna svojom vjerom i svi kršćani su zadovoljni Kristom. A što drugi vjeruju nešto drugo – nitko im pamet ne može preokrenuti. Samo pravo čudo i velika Božja ljubav može nas povesti na pravi put.«
