TAKO SE TO RADILO ZA BROZOVE VLASTI Komunistički svinjac pod crkvenim prozorima

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (86)

Nepravednu agrarnu reformu komunističke su vlasti prikazivale kao želju »seljačkih masa«

Molba gimnazijalca Ivice Vlainića, učenika 1. razreda V. realne gimnazije u Zagrebu, od 28. srpnja 1945. za intervenciju u oslobađanju njegova otca osuđenoga na 10 godina prisilnoga rada i pet godina gubitka časnoga prava, koja je proslijeđena vlastima 28. kolovoza 1945.:

»Uz Vaš svakodnevni rad, slobodan sam obratiti se na Vas u velikoj nevolji kojom sam pogođen ja podpisani malodobni Vlainić Ivica… (izlaže slučaj svoga otca te zaključuje, op. a.) Ovako nemilosrdnom presudom ostao sam ja bez ikakovih sredstava za život kao i odjevnih predmeta, a upućen sam isključivo na milost dobrih prijatelja moga oca.

Obraćajući se na Vas, Preuzvišenosti, koji u svakoj nevolji zaštićuje pravednost Hrvata i malodobne djece, molim za očinsku zaštitu te uvjeren u Vašu pomoć, ostajem Preuzvišenosti Vaš ponizni vjernik« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 232.). 

»Ni ustaše ni Nijemci nisu…«!

Prosvjed Vjerskoj komisiji pri Predsjedništvu Vlade Federalne Hrvatske zbog otuđenja prostorija Dječačkoga sjemeništa i njegova pretvaranja u vojne prostore, 30. kolovoza 1945.:

»Jugoslavenska vojska zauzela je odmah po dolasku u Zagreb Nadbiskupsko dječačko sjemenište, Voćarska cesta 105, za vojnu bolnicu, koja se i sada u sjemeništu nalazi.

1./ Vojska je zauzela veći dio kuće ‘radi vojnih potreba’ tako, da se sa gojenicima ne može, kako treba, raditi ni u školi ni u konviktu. Međutim, i sjemenište i njegova igrališta postaju sve više mjesta raznih zabava, plesova i utakmica ne samo za vojsku nego i za razna vanjska društva. Radi toga moraju mladi sjeminarci često puta na igralištu, dapače i po hodnicima sjemeništa gledati razne prizore, koji su im na veliku smutnju i sablazan.

2./ Vojnici zauzimaju za svoje priredbe uvijek sjemenišnu dvoranu, premda je za tu svrhu sasma prikladna i dovoljna velika gombaona, koja se nalazi ispod dvorane.

»Svi okolni vjernici dolazili su na svetu misu i ostale pobožnosti u sjemenišnu kapelu sv. Ante (kriptu)… Sada je to vjernicima zabranjeno ‘radi opasnosti od sabotaže, atentata itd.’, a ipak dolaze mnogi vanjski ljudi i po danu i po noći bez ikakve kontrole u sjemenište i na igrališta radi raznih zabava, plesova i drugih priredaba.«

3./ Svi okolni vjernici dolazili su na svetu misu i ostale pobožnosti u sjemenišnu kapelu sv. Ante (kriptu). Put do kapele vodi preko sjemenišnog igrališta. Sada je to vjernicima zabranjeno ‘radi opasnosti od sabotaže, atentata itd.’, a ipak dolaze mnogi vanjski ljudi i po danu i po noći bez ikakve kontrole u sjemenište i na igrališta radi raznih zabava, plesova i drugih priredaba. Ni ustaše ni Nijemci nisu za cijelo vrijeme rata nikome branili toga pristupa do kapele.

4./ Uprava iste bolnice napravila je upravo pod prozorima crkve svinjac tako, da sav smrad odatle ide u sakristiju i u crkvu, dapače u kriptu sv. Ante prodrla je osoka iz toga svinjca.

U vezi s gornjim izvješćem molim Vjersku Komisiju:

1./ da poduzme korake, da se Dječačko sjemenište u najkraćem roku posve isprazni, jer se Crkva ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetima ne može odreći sjemeništa.

2./ da se odmah vjernicima dozvoli slobodan pristup u kriptu sv. Ante, da tako okolni vjernici ne ostanu bez sv. mise i ostalih pobožnosti.

3./ Isto tako da se odmah odstrani svinjac iz blizine crkve, pošto to traži čast svetog mjesta.

Koliko se je ogorčenje već do danas nagomilalo u dušama vjernika zbog svega što se događa u sjemeništu, nije potrebno spominjati. Stoga i državnička mudrost nalaže, da se ne vrijeđaju i dalje svetinje Crkve« (str. 233.-234.).

Dopis Vjerskoj komisiji pri Predsjedništvu Federalne Vlade Hrvatske u kojem se traži da se ona zauzme kod nadležnih vlasti za opstanak i rad Dječačkoga sjemeništa i gimnazije, 30. kolovoza 1945.:

»Sa strane Rektorata Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu dobio sam dopis sljedećeg sadržaja:

‘Mnogi naši đaci pitaju, da li će raditi ovo sjemenište i gimnazija. Na ta pitanja su ih natjerale prilike, u kojima živimo i pisanje novina. Razumljivo je da su đaci za to toliko zanimaju, te su mnogo prestrašeni, da više neće moći nastaviti sjemeništa ni gimnazije.

Vjerojatno da se baš radi toga ne javljaju kandidati za prvi razred sjemeništa… Radi gornjih stvari bili smo na Ministarstvu Prosvjete, gdje su nam rekli, da privatnih škola ne će biti, ali glede sjemeništa će stvar rješavati Savezno ministarstvo u Beogradu. Molimo stoga Vašu Preuzvišenost, da bi kod saveznog ministarstva isposlovali daljni opstanak i rad ovoga sjemeništa i gimnazije, pa makar se i ne dalo pravo javnosti.’

Gore spomenuti dopis Rektorata Nadbiskupskog sjemeništa i gimnazije nije potrebno napose izlagati, jer je Predsjedništvo Biskupskih konferencija o tome izvijestilo mjerodavne faktore, nego se umoljava naslov jedino za to, da što prije požuri rješenje…

Crkva se nigda i ni u kojem slučaju ne može odreći svojih sjemeništa, i ako se pitanje u najkraćem roku povoljno ne riješi, bit ćemo prisiljeni posebnom opširnom okružnicom obavijestiti narod o postupku s našim sjemeništem i upozoriti ga na posljedice, koje će za nj iz toga nastati« (str. 234.-235.).

Raspoloženje »širokih seljačkih masa«!? 

Jugoslavenski maršal Josip Broz Tito odgovorio je 1. rujna 1945. na dopis nadbiskupa Stepinca od 20. kolovoza 1945. u kojem je on tražio provedbu obećane i zajamčene suradnje između Crkve i države te prosvjedovao protiv agrarnoga zakona koji onemogućuje djelovanje Crkve (v. »Tito je Stepincu lagao u oči!«, GK od 2. srpnja 2017., str. 20.):

»Primio sam Vaš dopis od 20. kolovoza 1945. Također sam upoznat sa sadržajem Vaših telegrama i pisama upućenih Predsjedništvu Privremene narodne skupštine.

Po pitanju agrarne reforme, osobito ukoliko se ona odnosi na Crkvu, bilo je mnogo diskusije kako na zasjedanju, tako i prije zasjedanja Privremene narodne skupštine, ali je uvijek bila potpuna jednodušnost u tome da se agrarna reforma mora odnositi i na crkvena imanja.

Razumije se, da je to jednodušno gledište bilo rezultat raspoloženja širokih seljačkih masa, a ne volje samih poslanika. Sve što se moglo učiniti bilo je to, da od 5 jutara, koliko je bilo predviđeno, bude ostavljeno sopstvenicima 10 jutara. Osim toga, po zakonu agrarne reforme, biće ostavljeno manastirima i ustanovama koje imaju izvjestan historijski značaj veća količina zemlje. Konačno rješenje po tom pitanju prepušteno je federalnim jedinicama, koje će po svom nahođenju odrediti koje ustanove imaju na to pravo.

Ne mogu se složiti sa Vašim prigovorom da sam ja nešto obećao, što sada nije ispunjeno. Ja sam očekivao rezultat Vaše biskupske konferencije do koje, nažalost nije ni došlo ili, koliko ja znam, Vlada nije od Vas primila nikakvih pismenih obaveštenja ili rezolucije« (str. 235.-236.).

Molba dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, da se zauzme za na smrt osuđenoga dr. Vladimira Mintasa, 5. rujna 1945.:

»Obaviješten sam da je g. dr. VLADIMIR MINTAS, šef protokola bivšeg Ministarstva Vanjskih Poslova, po Vojnom sudu za grad Zagreb osuđen na smrt strijeljanjem i da je osuda izvršna.

Skrećem Vam pažnju, gospodine predsjedniče, na ovog mladoga čovjeka, koji je bio samo činovnik biv. Ministarstva i kao takav nije ničim okrvavio ruke, nego je, prema dobivenim informacijama, mnogim članovima narodnooslobodilačkog pokreta išao u susret, i pomagao im.

Molim Vas, da biste se izvoljeli za ovaj slučaj zainteresirati i uznastojte, da se ova najteža kazna – kazna smrti – pretvori u koju blažu kaznu« (str. 236.-237.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 27/2017.
Prethodni članakKAKO SE NOSITI S ODLUKOM ARBITRAŽNOGA SUDA? Politika ne smije trovati
Sljedeći članakZAŠTO JE RUŽMARIN NESTAO IZ SVATOVA Trajniji ukrasi od brakova?