Krjeposti svetca njegova životopisca često mogu navesti na krivi trag. Želeći iskazati visinu svetčeve revnosti i požrtvovnosti, životopisac će izostaviti svaki spomen odmora i užitka; a želeći iskazati dubinu njegove hrabrosti i pobožnosti, trenutke materijalne brige i psihičkoga zdvajanja prikazat će tek kao duhovne krize. Paradoksalno, želeći iskazati svetčevu širinu, načinit će tek plošan portret. Takvi bi se zaključci mogli primijeniti i na slike života svete Majke Terezije. Zbog udaljenosti nekih njezinih životopisaca od kuća Misionarki ljubavi, pa i od indijskih gubavaca, požrtvovna se revnost koju je svetica iziskivala od svojih sestara katkada čini neumjerenim samoprijezirom, dok se i njezina hrabrost u duhovnoj pustinji promatra tek kroz prizmu pobožnosti. Svetica se istom tako svodi na dvije dimenzije: posvemašnju strogoću prema sebi i posvemašnju vjeru u Boga; no treća, međuljudska dimenzija ostaje zakrivena.
Iz Shantinagara u Rim
Nešto svjetla na tu dimenziju bacaju pisma trinaeste misionarka ljubavi, Banjolučanke Jozefine Orzes, upućena njezinoj obitelji tijekom devetoga desetljeća prošloga stoljeća. Naime, godinu nakon što je svoju nećakinju Josipu krajem 1981. zamolila da joj u Shantinagar pošalje englesko-francuski razgovorni priručnik – »od ožujka će četiri liječnika doći iz Francuske da nam pomognu u Shantinagaru« – sestra Franciska Ksaverija poslala je čitav naramak pisama s odmora u Rimu. Ulomci pisama koja je iz kuće misionarki ljubavi u rimskoj ulici San Igino uputila nećakinji Josipu te pranećacima Mariju, Romanu, Igoru i Mariji, ali i svećeniku Branimiru Župančiću, otkrivaju razloge i narav toga neočekivanoga odmora. »Ove sam godine potpuno premještena iz Shantinagara poslije 18 godina rada. Samo sada ne znam gdje će me Majka Terezija namjestiti. Ona dolazi u Rim 24. rujna jer je izabrana za promatrača za vrijeme Biskupske sinode (…).«
Iz Doma za neudane majke u redovničku kuhinju
»Ovdje u Rimu radim u Domu za neudane majke. Ima ih mnogo u Rimu iz svih krajeva svijeta, najviše iz Etiopije, poneka je čak iz Indije. (…) Meni nimalo nije bilo dobro ovdje, klima mi nije nimalo prijala. (…) Ovdje u Rimu je jaka zima, bar za mene jer sam naučila na tropsku klimu, gdje sunce peče od jutra do mraka, gdje se komarci množe zimi i ljeti jer imamo mnogo močvara. (…) Ovdje sam malo naučila talijanski, ali ne puno jer sam skoro sve vrijeme provela u kuhinji, a međusobno moramo govoriti samo engleski. (…) Nisam baš mnogo toga vidjela – jer imamo toliko puno posla – a nemamo kola za vozanje po gradu. (…) Meni je svejedno, kamo god me Bog pošalje, ja sam zadovoljna. (…) Ovdje mi nije bilo dopušteno prakticirati medicinu jer samo oni liječnici koji su položili ispite u Italiji mogu ovdje prakticirati. (…) Zato sam tražila M. Tereziju da mi skrati odmor jer ustvari nije odmor (…).«
45 000«
Iz Rima u Premnagar
Jozefina Orzes i na odmoru je u mislima bila sa svojim siromasima. »Volim liječiti gubavce (…) Zato se vraćam u Indiju – da posvetim ostatak svojih godina na ovome svijetu onima koji boluju od gube. Ima ih u Indiji 300 000 takvih, mi se brinemo samo za oko 45 000. (…) Mi se brinemo za njihovu djecu i školujemo ih – naročito one koji nemaju roditelje. Već su dvije takve učiteljice, a dvije su stenografkinje. One nisu imale gubu, ali njihovi roditelji umrli su od gube. Još sam ostavila u Shantinagaru četiri djevojčice za školovanje – one koje imaju roditelje ja školujem samo do četvrtoga razreda gimnazije, a roditelji moraju nastaviti školovanje. (…) Naših sedam sestara idu u ‘Regina Mundi’ učiti teologiju. (…) Onda će sve biti zaposlene u raznim novicijatima. Baš jučer brojali smo naše kuće: u Indiji 124, u inozemstvu 126 – 250 kuća. Imamo 3 110 sestara.« Uz pisma je privinuta i kratka bilješka koja nagoviješta njezin povratak u željkovane misije: »Odlazim iz Rima za Kalkutu 27. studenoga. Poslije 16. prosinca moja će adresa biti Premnagar Leprosy Centre (…)«
S odmora na liječenje
No ostatak pisama nećakinji Josip iz 80-ih otkriva mučeničku narav toga povratka. »Ne ću više do vas jer se guba opet pojavila. Nisam uzimala lijekove kroz 20 godina, mislila sam da sam potpuno ozdravila, ali sada vidim da se mora uzimati lijekove do smrti. (…) Nikoga ne mogu zaraziti, svi bacili žive u mojim živcima, a ne na koži. (…) Ipak ne želim doći k vama jer se vi bojite gube više nego tuberkuloze koja je više zarazna. (…) Još i sada se ljudi boje gube, pa i sami liječnici, ali naši se kirurzi ne boje. Svake godine operiraju oko 400 gubavaca. Nitko nije bio zaražen, a već 4 godine rade s nama. Ja sam bila zaražena jer sam njegovala jednoga pacijenta s infektivnom gubom. Majka Terezija poslala me da ga poslužujem. Tada još nisam studirala medicinu pa nisam znala kako da se pazim. Sve je to volja Božja, to nije Terezijina pogreška jer ni ona nije znala ništa o gubi.«
Iz blagovaonice u dispenzarij
Unatoč povratku bolesti, 71-godišnja sestra Franciska Ksaverija nije usporila tempo služenja u Indiji. »Još uvijek imamo operacije svaki drugi tjedan, to jest svakoga drugoga četvrtka. Ponekad imamo 27 ili više operacija toga dana. (…) Više je posla poslije operacije nego za vrijeme operacije zbog previjanja rana i čišćenja (…) Kupam se u znoju dan i noć od siječnja do prosinca. (…) Sada sam namještena u Prem-danu. Radim gdje god mogu, svima pomognem, nekada u dispenzariju, nekada u kući. Prošlog mjeseca bojila sam našu blagovaonicu je je jako tamna, a komarci vole mračna mjesta (…) Sad smo počeli čistiti i bojiti naš dispenzarij, kamo tri puta tjedno dolaze dva liječnika za bolesnike. (…) Svih 11 velikih soba su zauzete starcima ili staricama, neke boluju i od raznih bolesti, pa i od tuberkuloze. Pola njih su mentalni. (…) Nas je sestara ukupno, bolesnih i zdravih, samo 24, ali sve rade koliko mogu.«
