Privukli su me toj napasti kad su mi rekli da ću za svoj novi-stari mobitel, odbačen od mladih, dobiti zaštitnu masku po deset puta nižoj cijeni nego u dućanu, »samo ako mi ju naruče preko interneta i paketomata«. Tako sam konačno otkrio čemu služi taj novovjeki »Stonehenge«, to neobično zdanje od limenih monolita smješteno unutar bezdušno natiskanih novih zgrada »samoniklog betongreda« uz naš pitomi prigradski naselak. Dotad sam čak naivno pomišljao da je to možda tek umanjena maketa tih zgrada-košnica, ali sad sam doznao: riječ je o »paketboxovima« ili »paketomatima«, u koje stižu pošiljke iz najudaljenijih kineskih Tajvana i hongkonških butika. Nakon što sam na »bezljudskom« šalteru metalnoga čuda nesigurno utipkao broj koji su mi kćeri napisale na papiriću, naglo se otvorio jedan ormarić, a u njemu je bila vrećica s mojim mobitelskim maskama! Hura! Čudo napretka, a usred čuda ja!
Kad sam pokazao da se snalazim u tome, moji mladi – djeca i unučad, ali i njihova bakica, ženica mi Jelica – počeli su me češće slati na taj neobičan aparat paketomat. Odlazio sam onamo sa šiframa i bivao zadivljen kako mi se otvaraju vratašca, uzbuđen ne znajući s koje će to biti strane… Paket zdesna, s ekstremne ljevice ili odozdo, poput aperkata? Nikad ne znaš koji će se »kavez« otvoriti, mala ili velika vratašca? Jesu li moji kupili kakvu krpicu i parfem ili cijeloga konja, možda i slona djeci za igru? U početku me to zabavljalo i podsjećalo na famoznu »Čarobnu vrećicu« iz djetinjstva, s figuricama Indijanaca i kauboja, koju smo kupovali »naslijepo«, ne znajući hoćemo li u njoj dobiti Winnetoua ili obični plastični totem. Baš slično kao s vrećama iz paketomata koje sam zatvorene donosio kući, a onda se križao lijevom i desnom kad bih vidio kakve su sve gluposti naručili i kupili moji mladi iz bijeloga žutog svijeta.
Nakon nepuna dva mjeseca osjetio sam da me pomalo iskorištavaju, »besposlena penzića«, šaljući me i dvaput dnevno da se »boksam« s tim njihovim paketboxovima. Sve dok mi nije naglas izletjelo da bi mi možda bilo bolje da svoj stari studentski šator »pobodem« na krpici zelene površine uz paketomat pa se preselim tamo ili – još bolje i najbolje – da mi oni osiguraju smještaj u najvećem boksu za pakete, jer možda se može kupiti i trajni broj? Nakon puna tri mjeseca shvatio sam nešto još gore, a to je da moja ženskad i unučad pate od »paketomanije«, dosad netretirana oblika potrošačke ovisnosti. Koja upućuje i na asocijalno ponašanje, kao model pošte bez poštara, da primatelj ne bi morao s njime, ne daj Bože, izmijeniti i pokoju ljudsku riječ?! Puknuo mi je film i ja tu ovisnost više ne ću podupirati, neka si sami idu po te vreće u »boxautomatima«. Pa ne ćemo valjda samo mi pušači biti »zbrisani s lica zemlje«, dok ostale ovisnosti samo što se naglas ne reklamiraju, od mobitela i alkohola do automata na sreću i paketomata? Zatvaram tomu vrata, u mojoj kući sa svim ovisnostima ću se tući!
