Cvjetnica nas sve, kao proljeće medvjede iz zimskoga sna, izvukla iz naših nastamba. Nekoliko nas »kapitalaca«, s maslinovim grančicama u rukama, ne da se iz crkve kućama…
– Jeste vidjeli koja ludnica s tom politikom?! Em izbori usred tjedna, em predsjednik države poželio sam sebi uručiti mandat za premijera! Iz desne u lijevu?… – Franc je iskreno i uzbuđeno sluđen. – A ja, još nisam skužil ni to s ljevicom i desnicom u politici! Daj, Vilko, ili ti, Željac, vi ste pročitali koju knjigu više od »Vlaka u snijegu«, dajte mi vi objasnite zakaj je u toj politici lijevo uvijek nekaj dobro, a desno loše, kad mi dobro pamtimo kak’ nam je bilo pod tim »lijevima«…
– Jooj, Franc, nakon mise na nedjelju muke Gospodnje ti nemaš pametnije teme od politike! – brža je od nas moja pobožna ženica Jelica.
– Hajd’ dobro, ak’ baš hoćete, budem pobožan! – nenadano je spreman Franc. – Evo, kak’ to da je desno loše kad se od dva razbojnika uz Isusa desni ipak »posul pepelom po glavi«? Oba su bili »lopine«, ali samo taj desni se pokajal i Isus mu je raja obećal! I opet, svejedno, za sve medije su i dan danas lijevi dobri, a desni naopaki!? Pa kak’ je to moguće?! Zar se nismo u Domovinskom ratu mi borili protiv tih »lijevih«, koji su nas »jašili«? Zar se nismo borili za demokraciju, da više ne bude boljih i lošijih, a njima i opet lijevo bolje? Borili se, borili, a sve na vrhu ostalo kak’ je i prije bilo?
– Eto, sve si sam sebi lijepo odgovorio, samo s »Vlakom u snijegu« sve si skužio!… Hm, zar »Družbu Pere Kvržice« nisi čitao? – malo ga draškam, ja »načitan«. – E, Franc moj, baš ovi koji su u politici izmislili ljevicu i desnicu, ti isti ih i održavaju živima, sve kako bi uvijek neki među nama mogli biti malo bolji, napredniji, tolerantniji, slobodoumniji, ovakvi i onakvi… Malo »jednakiji«, baš kao oni Orwellovi pajceki…
– Nemoj, Vilko, sad tu pametovati s književnošću – razbudio se i doista načitani Željac – kad je Franc dao lijepu sliku sa svetim Dizmom i onim nesvetim lijevim razbojnikom Gestasom, koji se rugao Isusu. Doista, dao nam je misliti!… Sve mi se više čini kao da smo mi tu ostali bez Dizme, samo s dva raspela. Jer, svi ovi koje nam naši mediji i vodeći političari predstavljaju kao »ekstremnu desnicu« uglavnom su iskreni domoljubi, zaboravljeni hrvatski branitelji ili pak oni koji su za život od začeća do smrti, za očuvanje obiteljskih vrjednota, braka i roditeljstva… Svi takvi realno su centar, mjesto im je na središnjem križu, ali… tu je već gužva! Svi se guraju biti središnjica, makar desni ili lijevi centar, svi se upinju dokazati da su oni »narod«! Baš svi bi htjeli biti Isus na križu, bez krivnje raspeti?
– Je, da… bez Dizme… – mrmljam, više za sebe. – Kako ide, još malo i mogla bi nam cijela »hrvatska kalvarija« ostati samo na jednom križu, i to onom lijevoga razbojnika… Ta, nitko se nema za što pokajati.
