U petak 25. srpnja pada 1700. obljetnica završetka Koncila u Niceji, prvoga ekumenskoga (općega) koncila u povijesti Crkve. Datum završetka je nesporan jer je koncil zaključen u sklopu proslave 20. godišnjice dolaska na vlast (na Zapadu) cara Konstantina koji ga je i sazvao. Zašto je koncil sazvao car? Stvar ima političku i teološko-crkvenu pozadinu. Godine 324. Konstantin je pobijedio svojega protivnika Licinija, do tada cara istočnoga dijela carstva, te je nakon niza godina konačno postao jedini vladar čitavoga Rimskoga Carstva. Već su ranije, 313. godine, takozvanim Milanskim ediktom on i Licinije kršćanima dali slobodu. No dok je Licinije kasnije nastojao vratiti stvari na staro te je ponovno počeo progoniti kršćane, Konstantin je u kršćanstvu, premda se sam krstio tek neposredno prije smrti, vidio duhovnu snagu carstva i činitelja njegove kohezije. Toj njegovoj želji našao se na putu crkveno-teološki spor koji je ozbiljno prijetio jedinstvu Crkve, a time i jedinstvu carstva.
Arijevski spor kao neposredan povod
Nekoliko godina ranije Aleksandar, biskup Aleksandrije, sazvao je (mjesni) koncil na kojem se okupilo više od 100 biskupa Egipta i Libije osudivši propovijedanje egipatskoga svećenika Arija, čije se učenje brzo širilo nalazeći sljedbenike i izvan Egipta. U pozadini spora jest pitanje što je Isus Krist u sebi, tj. što je bio prije nego što se u ljudskoj povijesti pojavio kao Isus iz Nazareta. Vjera je i tada govorila: bio je Sin Božji, Sin Očev. No što to točno znači?
Arije je propovijedao da je samo Otac u pravom smislu riječi Bog, a Sin, Riječ (Logos u Ivanovu evanđelju), premda je posrednik u stvaranju, ipak je i sam stvoren prije svega stvorenja, a time i podređen Ocu. Arije je na spomenutom pokrajinskom koncilu osuđen i protjeran, ali je našao utočište i potporu kod nekih biskupa, od kojih je najpoznatiji glasoviti pisac prve povijesti Crkve Euzebije, biskup Cezareje u Palestini. Tako se hereza sve više širila, popraćena sve većim sporenjima na cijelom Istoku. Zbog toga je car sazvao koncil, preuzevši na sebe sve troškove i svu logistiku. Za održavanje koncila izabrana je Niceja, grad u Maloj Aziji, u Bitiniji (danas Izmir u Turskoj). Okupljenim biskupima car je na raspolaganje stavio svoju tamošnju palaču. Među nazočnim je biskupima bilo i onih koji su na svojem tijelu nosili tragove tortura zadobivene za vrijeme Licinijeva progonstva.
Konstantin je bio politički pragmatik
Dostupne informacije o broju okupljenih biskupa razlikuju se, krećući se od više od 200 do 350. Brojku od 318 biskupa, koju je prihvatio veći dio kasnijih otaca te je postala dijelom tradicije, iznio je sv. Atanazije Aleksandrijski koji je tada kao đakon na koncilu asistirao svojemu biskupu Aleksandru. Većina okupljenih biskupa došla je iz istočnih dijelova Rimskoga Carstva, Male Azije, Sirije, Palestine, Egipta i Grčke. Samo je pet biskupa pristiglo sa Zapada, a među njima je bio i Hozije iz Kordobe, Konstantinov savjetnik koji je predsjedao raspravama. Papu sv. Silvestra I., koji zbog bolesti nije mogao doputovati u Niceju, predstavljala su dvojica rimskih prezbitera, Viktor i Vincencije. Na koncilu je sudjelovalo i nekoliko biskupa izvan granica Rimskoga Carstva, primjerice iz Perzije.
Ne nedostaje onih koji prenaglašavaju Konstantinovu ulogu, tvrdeći da je ulazio i u teološka pitanja. Moguće jest da je Konstantin vršio pritisak da se dođe do što većega konsenzusa, no većina povjesničara slaže se da nije ulazio u vjerska pitanja. Kasnije se, naime, pokazalo da je car prije bio spreman progoniti biskupe koji su odveć revno provodili koncil nego pod svaku cijenu iskorijeniti arijevstvo. Konstantin je bio prije svega politički pragmatik.
Ispovijed vjere do danas univerzalno na snazi
Svjetlo vjere zacijelo će Božje djelovanje u povijesti prepoznati u činjenici da Koncil u Niceji kao carev politički projekt nije uspio. Borbe s arijevstvom, a time i podjele, trajat će još stoljećima. Naposljetku je propalo i samo carstvo. No Koncil u Niceji ostavio je neizbrisiv trag u povijesti kršćanstva, unijevši prvi put jasnoću glede toga što Crkva vjeruje. Neusporedivo najveći plod Koncila u Niceji jest ispovijed vjere.
U Niceji je usvojena formulacija koja glasi: »Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, rođena od Oca, jedinorođena, to jest od Očeve biti, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, po kojem je sve stvoreno i na nebu i na zemlji; koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, trpio i treći dan uskrsnuo, uzašao na nebo te će doći suditi žive i mrtve. I u Duha Svetoga.«
Već i površan pogled na citirani tekst otkriva da je riječ o podlozi koju je 381. godine preuzeo Koncil u Carigradu te je, nadogradivši je drugim elementima, donio obrazac Vjerovanja koje do dana današnjega prihvaćaju svi kršćani, a katolički ga vjernici svake nedjelje ispovijedaju na misi.
Sastavni dio izvornoga nicejskoga vjerovanja jest i anatema, izricanje izopćenja u kojem se odbacuje arijansko krivovjerje u različitim inačicama i formulacijama koje su tada bile u optjecaju. Tekst glasi: »A one koji kažu: ‘bilo je kad ga nije bilo’; i ‘prije no što je rođen ne bijaše’; i ‘od ničega je stvoren’; ili: ‘on je od druge supstancije’ ili ‘biti’; ili da je ‘promjenjiv’ ili ‘mijeni podložan’, takve katolička Crkva izopćuje.« Samo su dvojica biskupa odbila prihvatiti nicejsku formulu te su bila izopćena, kao i sam Arije.
Zajednički dan proslave Uskrsa
Drugi veliki plod Nicejskoga koncila jest utvrđivanje zajedničkoga dana Uskrsa. I tu je presudan poticaj dao car Konstantin, uvjeren da nikakav rat ili neko drugo zlo ne može toliko naštetiti državi kao nesloga te da religija ima presudnu ulogu bilo za jačanje jedinstva bilo za njegovo slabljenje. Do tada se različito pristupalo utvrđivanju dana Uskrsa u carstvu, a Uskrs se slavio na različite dane. Ne postoji izravno svjedočanstvo o tome što je Koncil u Niceji točno odlučio. Čini se da nije dao nikakve precizne upute (nije ni mogao s obzirom na vrlo složena pitanja metode izračuna), nego je odredio dvoje: da do zajedničkoga dana proslave najvećega kršćanskoga blagdana mora doći te da se on mora odmaknuti od židovske Pashe, tj. da se mora slaviti nakon nje.
Činjenica jest da je za prihvaćanje zajedničke metodologije izračuna datuma proslave Uskrsa kakvu danas poznajemo bilo potrebno još nekoliko stoljeća, ali je također činjenica da Crkva od želje Koncila u Niceji nije odustajala te da je zajedničko rješenje naposljetku pronađeno. Uskrs se slavi u nedjelju (dan uskrsnuća, dan Gospodnji) nakon prvoga proljetnoga uštapa (lunarni princip), tj. u nedjelju nakon prvoga punoga mjeseca, nakon proljetnoga ekvinocija (solarna godina). Može pasti na nedjelje između 22. ožujka i 25. travnja. Tako je cijelo kršćanstvo više od tisućljeća slavilo Uskrs na isti dan, sve do gregorijanske reforme kalendara 1582. godine. Osim Katoličke Crkve, gregorijansku su reformu postupno prihvatile sve kršćanske zajednice na Zapadu, ali ne i na Istoku. Ekumenska nastojanja da svi kršćani ponovno slave Uskrs na isti dan do danas nisu donijela ploda.
Koncil u Niceji donio je i dvadeset dekreta koji su poglavito disciplinske naravi. S današnjega gledanja neki od njih spadaju u rubriku »zanimljivosti«, a u drugima se naziru ključni elementi u oblikovanju institucionalne pojavnosti Crkve koje i danas prepoznajemo.
Niceja je puno više od reakcije na herezu
