DOKUMENT »MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH« O PITANJU RODA U ODGOJU I RODNOJ IDEOLOGIJI (3) Za odgovorne mlade, sposobne za nježnost

Foto: Shutterstock
Katoličke se učitelje potiče »da u učenika potiču otvorenost prema drugomu kao licu, kao osobi, kao sestri i bratu kojega valja upoznati i poštovati, s njegovom poviješću, njegovim prednostima i manama, bogatstvima i ograničenjima«. »U igri je suradnja da se oblikuju djeca/mladi koji su odgovorni, koje zanima stvarnost koja ih okružuje, koji su sposobni za nježnost.«

U trećem poglavlju, naslovljenu u izvorniku glagolom »Proporre«, što znači predlagati, ali i nuditi, dokument »Muško i žensko stvori ih – Za put dijaloga o pitanju ‘roda’ u odgoju« iznosi odgojnu ponudu Crkve, ovdje posebno usredotočenu, s obzirom na temu, na spolni odgoj i na odgoj za obitelj. Treći dio dokumenta vrlo je logično posložen. Polazi se od tvrdnje da »nije moguće ispravno ustrojiti odgojni put koji bi bio u skladu s naravi čovjeka kao osobe« bez prikladne »antropologije na kojoj se zasniva značenje spolnosti i afektivnosti«. Pojednostavnjeno, nije moguće dosljedno odgajati ako se nema slika o tome kakav bi autentični čovjek trebao biti.

Muškost i ženskost kao zadaća

U tom se smislu iznose dva snažna izričaja prethodnoga i sadašnjega pape. Oba se javljaju u kontekstu govora o ekologiji, kao području na kojem je postalo jasno da se »ovako dalje ne može«, tj. da čovjekova samovolja više nije održiva bez teških, a možda i kobnih posljedica za čovječanstvo. Ključna rečenica koju je Benedikt XVI., tada kao papa, izgovorio u njemačkom Reichstagu 2011. godine kaže da »i čovjek ima prirodu (narav) koju mora poštovati i kojom ne može manipulirati kako mu se svidi«. Papa u miru skovao je pojam »ljudska ekologija«, koji rabi dokument citirajući glasovitu encikliku »Laudato si’« pape Franje: »To je srž one ekologije čovjeka koja polazi od ‘priznanja posebnoga dostojanstva ljudskoga bića’ te od nužnoga odnosa života ‘s moralnim zakonom upisanim u njegovu vlastitu narav’.«

Dokument više puta naglašava »načelo supsidijarnosti«. »Svaki drugi sudionik u odgojnom procesu ne može djelovati drugačije nego u ime roditelja, s njihovim pristankom te, u određenoj mjeri, i po njihovu nalogu«, kaže se u dokumentu.

Podnaslov toga prvoga dijela glasi »Kršćanska antropologija«. Ona se zasniva na »pripovijesti o početcima«, na biblijskoj Knjizi Postanka, u kojoj stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku te da je stvorio muško i žensko. »U tim riječima temelj je ne samo stvaranja, nego i životvornoga odnosa između muškarca i žene, koji ih stavlja u prisni odnos s Bogom. (…) Biblijske riječi otkrivaju mudri plan Stvoriteljev, koji je ‘dao čovjeku kao zadaću tijelo, njegovu muškost i njegovu ženskost; te mu je u muškosti i ženskosti u izvjesnom smislu kao zadaću dao i njegovo čovještvo, dostojanstvo osobe, kao i jasan znak međuosobnoga zajedništva, u kojem se čovjek ostvaruje po istinskom darivanju samoga sebe’«, kaže također dokument citirajući osnove »teologije tijela« Ivana Pavla II.

Obitelj prethodi državnomu uređenju

Važno je reći da dokument naglašava »metafizički korijen spolne različitosti: muškarac i žena su, doista, dva načina na koji se izražava i ostvaruje ontološka stvarnost ljudske osobe«. Drugim riječima, nitko nije neki apstraktni »čovjek«, nego je kao ljudska osoba ili muško ili žensko. »To je antropološki odgovor na nijekanje dvojnosti muškarca i žene iz koje se rađa obitelj. Odbacivanje dvojnosti ne samo da briše viđenje čovjeka kao stvorenja, nego crta apstraktnu osobu ‘koja potom autonomno za sebe bira nešto kao svoju narav’. (…) ‘No ako ne postoji dvojnost muškarca i žene kao datost stvaranja, ne postoji ni obitelj kao stvarnost koja je unaprijed određena stvaranjem. Ali u tom je slučaju i potomstvo izgubilo mjesto koje mu je do sada pripadalo i posebno dostojanstvo koje mu je vlastito’«, kaže dokument citirajući jedan govor Benedikta XVI.

Ukratko – a to je sljedeći logični korak – »obitelj je naravno mjesto na kojem taj odnos uzajamnosti i zajedništva između muškarca i žene nalazi svoje puno ostvarenje«, jer u njoj »muškarac i žena, ujedinjeni slobodnim i svjesnim odabirom saveza bračne ljubavi, ostvaruju ‘cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, težnja duha i volje’«, kaže dokument citirajući br. 1643 Katekizma Katoličke Crkve. Obitelj je stoga poglavito »antropološka«, a tek onda društvena i kulturna datost, stoga »vrjednovati je pomoću koncepata ideološke naravi koji imaju snagu samo u jednom povijesnom trenutku znači izdati njezinu vrijednost«. Iz istoga razloga obitelj »prethodi samomu društveno-političkomu uređenju države, čija slobodna zakonodavna aktivnost mora o tome voditi računa i dati tomu dužno priznanje«.

Pravo roditelja na odgoj – pravo djece na roditelje
Iz same naravi obitelji – sljedeći logični korak – proizlaze »dva temeljna prava koja uvijek trebaju biti podržavana i zajamčena«. »Prvo je pravo obitelji da bude priznata kao primarni odgojni prostor za formaciju djece.« Iz toga prava proizlazi »vrlo teška dužnost« odgoja djece, koji uključuje »osobni i društveni« odgoj, kao i »odgoj za spolni identitet i za afektivnost, u sklopu odgoja za ljubav, za uzajamno darivanje«. »Riječ je o odgojnom pravu – dužnosti koje se ‘svrstava kao bitno, povezanom, kao što jest, s prenošenjem ljudskoga života; kao izvorno i primarno u odnosu na odgojnu zadaću drugih, zbog jedinstvenoga odnosa ljubavi koji postoji između roditelja i djece; kao nezamjenjivo i neotuđivo, te stoga ne može biti u potpunosti preneseno na druge niti ga drugi mogu uzurpirati«, kaže dokument citirajući također jedan govor pape Franje.
Drugo temeljno pravo koje proizlazi iz naravi obitelji jest pravo djeteta da »raste u obitelji, s tatom i mamom koji su kadri stvoriti prikladno ozračje za njegov razvoj i afektivno sazrijevanje«. To se događa u »u uspoređivanju s onim što je muževnost i ženstvenost otca i majke«. »A upravo unutar same obiteljske jezgre«, kaže dokument, »dijete može biti odgojeno za prepoznavanje vrijednosti i ljepote spolne različitosti, jednakosti te biološke, funkcionalne, psihološke i društvene uzajamnosti.« Govor o dvama spomenutim pravima završava zaključkom: »Ta se prava prirodno pridružuju svim drugim temeljnim pravima osobe, posebno pravu na slobodu misli, savjesti i vjerovanja. U tim prostorima mogu se roditi korisna iskustva suradnje između svih subjekata koji su uključeni u odgoj.«

 

Integralan odgoj zadaća je škole

Nakon obitelji dokument posebno mjesto u odgoju pripisuje školi, koja u odnosu na obitelj »djeluje na supsidijaran način«. Do govora o školi dokument se čita kao da je upućen svima. No na tom mjestu otkriva svojega autora, Kongregaciju o katoličkom odgoju. Govoreći naime o školi, dokument najprije govori o katoličkoj školi, za koju je spomenuta Kongregacija nadležna, a koju roditelji biraju svjesni slike o čovjeku na temelju koje ona kao »odgojna zajednica« nastoji oblikovati djecu.

Kršćani pak koji rade u nekatoličkim školama također »svjedoče istinu o ljudskoj osobi i u službi su njezina promicanja«. Jednom rečenicom, govoreći o djelovanju vjernika u odgojno-obrazovnim ustanovama, dokument ujedno snažno potvrđuje odgojni značaj škole. »Uistinu, integralna formacija čovjeka kao cilj odgoja i obrazovanja obuhvaća razvoj svih sposobnosti odgojenika, njegovo sudjelovanje u profesionalnom životu, formiranje njegova etičkoga i društvenoga osjećaja, njegovu otvorenost transcendentnomu i njegov vjerski odgoj. Osobno svjedočenje, zajedno s profesionalnošću, pridonosi postizanju tih ciljeva«, kaže se u dokumentu.

Očito se misli na sve škole kad se kaže: »Odgoj za afektivnost ima potrebu za prikladnim i odmjerenim govorom. Kao prvo, on mora voditi računa da djeca i mladi još uvijek nisu dosegnuli punu zrelost te se pripremaju da sa zanimanjem otkriju život. Stoga treba pomoći učenicima da razviju ‘kritički smisao s obzirom na najezdu novih ideja i prijedloga, neobuzdano širenje pornografije i preopterećenje podražajima koji mogu unakaziti spolnost’. S obzirom na bombardiranje dvoznačnim i nejasnim porukama – čiji je cilj emotivna dezorijentacija i priječenje psihosocijalne zrelosti – ‘treba im pomoći da prepoznaju i traže pozitivne utjecaje te da u isto vrijeme izbjegavaju stvari koje sakate njihovu sposobnost za ljubav’.« Citati su i tu preuzeti iz enciklike »Amoris laetitia« pape Franje.

Teške posljedice opadanja kulture braka

Prije nego što će podosta naširoko govoriti o formaciji odgojitelja – što je opet razumljivo s obzirom na to da je Kongregacija za katolički odgoj zadužena i za visoka crkvena učilišta koja su na tom polju pozvana izvršiti nezamjenjivu ulogu – dokument, također na tragu pobudnice »Amoris laetitia«, vrlo uvjerljivo poziva na stvaranje novoga »odgojnoga saveza«. »U odgojnom procesu ne može izostati opći pogled na sadašnje društvo. Preobrazba međuosobnih i društvenih odnosa često je razvijala ‘barjak slobode’, no zapravo je donijela duhovno i materijalno opustošenje nebrojenim ljudskim bićima, posebno najranjivijima. Sve je vidljivije da je opadanje kulture braka povezano s povećanjem siromaštva i nizom drugih društvenih problema koji nerazmjerno pogađaju žene, djecu i starce. U toj krizi oni uvijek najviše pate«, stoji u dokumentu.

»No ako ne postoji dvojnost muškarca i žene kao datost stvaranja, ne postoji ni obitelj kao stvarnost koja je unaprijed određena stvaranjem. Ali u tom je slučaju i potomstvo izgubilo mjesto koje mu je do sada pripadalo i posebno dostojanstvo koje mu je vlastito.«

Budući da »obitelj ne može biti ostavljena sama pred odgojnim izazovom«, poziva se na »ponovnu izgradnju odgojnoga saveza između obitelji, škole i društva«. Crkva svoju podršku obiteljima i mladima već nudi »u otvorenim i gostoljubivim zajednicama«, a na uključivanje se pozivaju »škola i lokalne zajednice«, premda one »ne zamjenjuju roditelje, nego su u odnosu na njih komplementarne«. »Treba promicati stvarni savez, a ne birokratski, koji će u zajedničkom projektu uskladiti pozitivan i razborit spolni odgoj, prvotnu odgovornost roditelja te zadaću učitelja«, kaže se u dokumentu, koji u tome zahtijeva »ozračje transparentnosti« te »izbjegavanje beskorisnih napetosti koje bi mogle nastati zbog nerazumijevanja zbog nedostatka jasnoće, informiranosti i nadležnosti«.

Posebno istaknuto načelo supsidijarnosti

Pritom još jednom, sada najsnažnije, dokument naglašava »načelo supsidijarnosti«. »Svaki drugi sudionik u odgojnom procesu ne može djelovati drugačije nego u ime roditelja, s njihovim pristankom te, u određenoj mjeri, i po njihovu nalogu«, kaže se. »Napredujući zajedno, obitelj, škola i društvo mogu iznjedriti putove odgoja za afektivnost i za spolnost usmjerene na poštovanje tijela drugoga te na poštovanje vremena vlastitoga spolnoga i afektivnoga dozrijevanja, vodeći računa o fiziološkim i pedagoškim posebnostima, kao i o fazama neurokognitivnoga dozrijevanja djevojaka i dječaka, kako bi ih se na zdrav i odgovoran način pratilo u njihovu dozrijevanju«, kaže dokument.

U zaključku dokumenta pozivaju se kršćanski odgojitelji da, dijalogom, »u pozitivnom smislu preobražavaju sadašnje krize u prigode«. Ističu se sljedeći redci: »Demokratska država uistinu ne može svesti odgojnu ponudu na jednu misao, posebno na tako osjetljivu području koje dotiče temeljno viđenje ljudske naravi i naravnoga prava roditelja na slobodan odgojni odabir, uvijek u skladu s dostojanstvom ljudske osobe. Svaka se školska ustanova stoga mora opremiti organizacijskim instrumentima i didaktičkim programima koji će to pravo roditelja učiniti stvarnim i konkretnim. Na taj se način kršćanska pedagoška ponuda konkretno predstavlja kao dosljedan odgovor na antropologije fragmentacije i privremenoga.«

Poticati odgovornost prema drugomu kao licu

Posljednji redci dokumenta poziv su »katoličkim učiteljima koji rade bilo u katoličkim bilo u državnim školama da u učenika potiču otvorenost prema drugomu kao licu, kao osobi, kao sestri i bratu kojega valja upoznati i poštovati, s njegovom poviješću, njegovim prednostima i manama, bogatstvima i ograničenjima«. »U igri je suradnja da se oblikuju djeca/mladi koji su odgovorni, koje zanima stvarnost koja ih okružuje, koji su sposobni za nježnost«, zaključuje dokument.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 28/2019.
Prethodni članak»AGRONACIONALIZAM« Austrija zabranila glifozat
Sljedeći članakISUSOV NAPUTAK ZA SVE POSLUŽITELJE »Jedno je potrebno«