PISMO PAPE FRANJE »HODOČASNIČKOMU BOŽJEMU NARODU U NJEMAČKOJ« (2) Ponovno dati prvenstvo evangelizaciji

»Nužno je ponovno dati prvenstvo evangelizaciji kako bi se s pouzdanjem i s nadom gledalo u budućnost, jer Crkva, nositeljica evangelizacije, započinje tako da evangelizira samu sebe. Kao zajednica vjernika, kao zajednica življene i propovijedane nade, kao zajednica bratske ljubavi, Crkva mora sama nepokolebljivo spoznati što mora vjerovati, koji su razlozi naše nade i što je to nova zapovijed ljubavi.«

Nakon pohvala na račun prošlosti Crkve u Njemačkoj, koja i danas ne prestaje donositi plodove, papa Franjo u svom se pismu »hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj« – ne odveć opširno – osvrće na neposredne razloge zbog kojih su njemački biskupi pokrenuli »sinodski put«; na mnogostruke probleme koji su prisutni posvuda u mjesnim Crkvama zapadnoga svijeta, ali se na dramatičan način odražavaju upravo na život Crkve u Njemačkoj. »Danas se stoga zajedno s vama bolno izlažem sve većemu rastakanju i opadanju vjere sa svim što to uključuje, ne samo na duhovnoj, nego i na društvenoj i kulturnoj razini. To se stanje može vidljivo utvrditi, kao što je uputio već Benedikt XVI., ne samo ‘na Istoku gdje, kao što znamo, velik dio stanovništva nije kršten te nema nikakva doticaja s Crkvom, a često uopće ne poznaje Krista’, nego i na takozvanim ‘tradicionalno katoličkim područjima, s drastičnim opadanjem onih koji pohađaju nedjeljnu misu, kao i u primanju sakramenata’. Zacijelo je riječ o slojevitu i nipošto lako rješivu padu. On zahtijeva ozbiljan i svjestan pristup te nas u ovom povijesnom času izaziva poput onoga prosjaka, premda čujemo i apostolovu riječ: ‘Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!’ (Dj 3, 6)«, napisao je papa Franjo.

»Na ovom svijetu Crkva nikada ne će biti savršena«

Nakon konstatacije da su se u takvim prilikama njemački biskupi odlučili za sinodski put, u oči upada Papina rečenica: »Što on konkretno znači i kako će se razvijati, svakako će se još morati dublje uzeti u razmatranje.« U međuvremenu je (Papa je objavio pismo krajem lipnja) program hoda dodatno razrađen, premda još uvijek ne potpuno. Glede sinodalnosti Papa je uputio na svoj znameniti govor koji je izgovorio na proslavi 50. obljetnice uspostave Biskupske sinode, koja je održana za vrijeme drugoga (redovitoga) zasjedanja Biskupske sinode o obitelji 2015. godine. U pismu njemačkim vjernicima samo je napomenuo ono bitno: »U biti se radi o ‘synhodosu’, zajedničkom putu pod vodstvom Duha Svetoga. To međutim znači zajednički se dati na put s cijelom Crkvom, pod svjetlom Duha Svetoga, pod njegovim vodstvom i izlažući se njegovim potresima kako bi se naučilo slušati te otkrivati uvijek novi obzor koji bi nam on želio podariti. Ta sinodalnost pretpostavlja djelovanje Duha Svetoga i ima potrebu za njim.«

»Danas se stoga zajedno s vama bolno izlažem sve većemu rastakanju i opadanju vjere sa svim što to uključuje, ne samo na duhovnoj, nego i na društvenoj i kulturnoj razini. To se stanje može vidljivo utvrditi… ne samo ‘na Istoku gdje, kao što znamo, velik dio stanovništva nije kršten te nema nikakva doticaja s Crkvom, a često uopće ne poznaje Krista’, nego i na takozvanim ‘tradicionalno katoličkim područjima, s drastičnim opadanjem onih koji pohađaju nedjeljnu misu, kao i u primanju sakramenata’. Zacijelo je riječ o slojevitu i nipošto lako rješivu padu.«

Papa je pritom još samo podsjetio da održati »veliku sinodu«, odnosno sinodu »odozgor prema dolje« nije moguće bez »sinodalnosti odozdol prema gore«, tj. bez postojanja i redovitoga funkcioniranja »biskupije, vijeća, župnih zajednica, brige oko sudjelovanja laika«. »Samo tako u pitanjima koja su važna za vjeru i život Crkve dolazimo do zrelih odluka. To će biti moguće pod uvjetom da se dademo na put, oboružani strpljivošću te poniznim i zdravim uvjerenjem da nam nikada ne će poći za rukom istodobno riješiti sva pitanja i probleme. Crkva jest i uvijek će biti hodočasnica na putu povijesti; pritom je ona nositeljica blaga u glinenim posudama. To nam doziva u pamet sljedeće: na ovom svijetu Crkva nikada ne će biti savršena, a njezina se životnost i njezina ljepota zasniva na blagu čijom je čuvaricom određena biti od početka«, rekao je Sveti Otac.

»Više od strukturalne, organizacijske ili funkcionalne promjene«

Posljednjim riječima, kao i prije toga podsjećanjem na Duha Svetoga kao stvarnoga »kreativca« u sinodskom traženju rješenja, Papa je već naznačio nit vodilju čitavoga pisma: kao što spasenje nije ljudsko djelo, nego čista milost, tako ni rješenja problema ne treba tražiti samo i prije svega u ljudskim djelima, u organizaciji, u strukturi. Prije toga potrebno je posvijestiti si stvarni, dubinski identitet. Kad je riječ o Crkvi u Njemačkoj, koja je zbog svojega posebnoga položaja u društvu naglašeno strukturirana i organizirana, te poruke imaju posebnu važnost. Pritom je također važno podsjetiti se na neposredan povod sazivanja sinodskoga puta. Riječ je o krizi koja je kulminirala novim otkrićima o spolnim zloporabama maloljetnika. Mnogi su uzroke zloporabe prepoznali poglavito u neprimjerenim strukturama po kojima se u Crkvi izvršava moć (a ne, primjerice, u općem moralnom relativizmu koji je zahvatio i ljude u samoj Crkvi). U skladu s tim potrebno je reformirati strukture koje su do sada rađale zloporabama. Papa Franjo se s time, ako je suditi prema pismu, ne bi složio jer je srž problema negdje dublje.

Preostaje citirati nekoliko najsnažnijih Papinih izričaja. »Prihvatiti sadašnje stanje i podnijeti ga ne uključuje pasivnost ili rezignaciju, a još manje nemar. Ono je, naprotiv, poziv suočiti se s onim što je u našim zajednicama odumrlo, što ima potrebu za evangelizacijom i za pohođenjem Gospodnjim. To, međutim, zahtijeva hrabrost, jer ono što nam je potrebno mnogo je više od strukturalne, organizacijske ili funkcionalne promjene«, poručio je Papa. Podsjetio je da je o tome već govorio njemačkim biskupima za vrijeme njihova pohoda »ad limina« u studenom 2015. godine. Biskupima je već tada poručio »da je, naime, jedna od prvih i najvećih napasti na crkvenom polju vjerovati da se rješenja sadašnjih i budućih problema trebaju postići isključivo na putu reforme struktura, organizacija i uprave, a da se u konačnici nipošto ne dotaknu vitalne točke koje zapravo zaslužuju pozornost«.

Prednost milosti pred ljudskim djelima

Podsjetivši da dar Isusove žrtve na križu »niti možemo niti moramo plaćati« te na nauk o opravdanju koji milosti daje prednost pred ljudskim djelima i nastojanjima, Sveti je Otac poručio: »Bez te dimenzije božanskih (teoloških) krjeposti u opasnosti smo u različitim nastojanjima oko obnove ponavljati ono što danas crkvenu zajednicu sprječava u naviještanju milosrdne Božje ljubavi. Način na koji se prihvaća sadašnje stanje odredit će plodove koji će se iz toga razviti. Stoga pozivam da se to dogodi u duhu božanskih krjeposti. Svjetlo i vodič neka bude evanđelje milosti s pohođenjem Duha Svetoga, kako biste se mogli suočiti s tim izazovima. Kad je god crkvena zajednica pokušavala sama izići iz svojih problema te se pouzdavala samo u svoje snage, u svoje metode i svoju inteligenciju, to je završilo tako da se zlo koje se željelo prevladati još više umnožilo i održalo.«

»Sadašnja slika stanja ne dopušta izgubiti iz vida da se naše poslanje ne veže uz prognoze, proračune ili ohrabrujuće ili obeshrabrujuće ankete – i to ni na crkvenoj ni na društvenoj, gospodarskoj ili socijalnoj razini – a ni uz uspješne ishode naših pastoralnih planova. I te je stvari važno vrjednovati, poslušati, procjenjivati i poštovati; no po sebi se u njima ne iscrpljuje naše ‘biti vjernici’. Naše poslanje i razlog našega postojanja ima svoj izvor u tome što je ‘Bog tako ljubio svijet…’«

»Sadašnja slika stanja«, poručio je također papa Franjo, »ne dopušta izgubiti iz vida da se naše poslanje ne veže uz prognoze, proračune ili ohrabrujuće ili obeshrabrujuće ankete – i to ni na crkvenoj ni na društvenoj, gospodarskoj ili socijalnoj razini – a ni uz uspješne ishode naših pastoralnih planova. I te je stvari važno vrjednovati, poslušati, procjenjivati i poštovati; no po sebi se u njima ne iscrpljuje naše ‘biti vjernici’. Naše poslanje i razlog našega postojanja ima svoj izvor u tome što je ‘Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni’ (Iv 3, 16).« Te je riječi Papa popratio riječima iz svoje apostolske pobudnice »Evangelii gaudium« (br. 26): »Bez novoga života i istinskoga, evanđeljem nadahnuta duha, bez vjernosti Crkve svojemu poslanju, svaka će nova struktura ubrzo propasti.«

Sve normalno, ali vjera popušta

Sljedećim je riječima Sveti Otac doveo čitatelje svojega pisma do još jedne njegove središnje poruke, do poziva na evangelizaciju, odnosno na evangelizacijsko usmjerenje sinodskoga puta Crkve u Njemačkoj. »Stoga proces promjene ne smije davati odgovore tako da isključivo reagira na izvanjske činjenice i nužnosti, kao što je primjerice snažan pad broja rođenja i starenje zajednica koje ne daje nadu u normalnu smjenu naraštaja. Objektivni i stvarni uzroci išli bi u prilog i poticali – kad bi ih se promatralo odvojeno od otajstva Crkve – tek reaktivno stajalište, bilo pozitivno bilo negativno. Istinski proces preobrazbe daje odgovore, ali ujedno postavlja i zadaće koje proizlaze iz toga što smo kršćani te iz iskonske dinamike crkvene evangelizacije. Takav proces zahtijeva pastoralno obraćenje. Od nas se zahtijeva zauzeti stajalište koje teži k življenju i pokazivanju evanđelja; koje ‘prekida sa sivim pragmatizmom svakodnevnoga crkvenoga života u kojem se naizgled sve normalno odvija, ali u stvarnosti vjera popušta i klizi u otrcanost’. Pastoralno nam obraćenje doziva u svijest da evangelizacija jednostavno mora biti naše glavno mjerilo, po kojem možemo razabrati sve korake koje smo kao crkvena zajednica pozvani učiniti. Evangelizacija je stvarno i bitno poslanje Crkve«, rekao je Sveti Otac.

Sljedeći redci, koji se također oslanjaju na »Evangelii gaudium«, programatsku pobudnicu pape Franje, svakako su jedan od ključnih odlomaka pisma hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj: »Stoga je… nužno ponovno dati prvenstvo evangelizaciji kako bi se s pouzdanjem i s nadom gledalo u budućnost, jer Crkva, nositeljica evangelizacije, započinje tako da evangelizira samu sebe. Kao zajednica vjernika, kao zajednica življene i propovijedane nade, kao zajednica bratske ljubavi, Crkva mora sama nepokolebljivo spoznati što mora vjerovati, koji su razlozi naše nade i što je to nova zapovijed ljubavi.«

»Evangelizacija donosi unutarnju sigurnost«

Očito svjestan da se i evangelizaciju može shvatiti pogrješno, u svjetovnim kategorijama, Papa nastavlja: »Tako življena evangelizacija nije taktika novoga crkvenoga pozicioniranja u današnjem svijetu niti je čin osvajanja, dominacije ili teritorijalnoga proširenja; ona nije ‘retuširanje’ kojim se Crkva prilagođava duhu vremena, dopuštajući da izgubi svoju izvornost i svoje proročko poslanje. Evangelizacija također ne znači pokušaj da se vrate navike i prakse koje su imale snažan smisao u drugim kulturnim kontekstima. Ne, evangelizacija je put učeništva koje je odgovor Onomu koji nas je prvi ljubio; ona je stoga put koji omogućuje vjeru, koja se radosno i kao iskustvo živi, slavi i svjedoči. Svjedočanstvo nas vodi k povratku radosti zbog evanđelja, radosti što smo kršćani. Sasvim je sigurno da ima teških vremena križa; no ništa ne može razoriti nadnaravnu radost koja se umije prilagoditi, mijenjati se, a da uvijek ostane poput lagane zrake svjetlosti koja izbija iz osobne sigurnosti da smo beskrajno ljubljeni te seže onkraj svega drugoga. Evangelizacija donosi unutarnju sigurnost, u nadi radosnu opuštenost koja rađa za svjetovna mjerila neshvatljivim duhovnim zadovoljstvom. Zlovolja, apatija, ogorčenje, ovisnost o kritiziranju i radost nisu dobri znakovi i savjetodavci; štoviše, ima vremena u kojima žalost često ima veze s nezahvalnošću: čovjek je toliko zatvoren u sebe da postaje nesposobnim prepoznati Božje darove.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 30/2019.
Prethodni članakKORALJI ŠTITE LJUDE Nova zabrana kozmetike za sunčanje
Sljedeći članakU ČEMU JE JEDINI PRAVI ŽIVOT? Bog je cilj svega života