Šesnaestom općom sjednicom u subotu 26. listopada, na kojoj je glasovanjem za svaku od 120 točaka usvojen završni dokument, završio je radni dio Posebnoga zasjedanja biskupske sinode za Panamazonijsku regiju. Amazonija obuhvaća dijelove teritorija devet zemalja: Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venezuele, Brazila, Gvajane, Surinama i Francuske Gvajane, a u njoj prema procjenama živi oko 36,6 milijuna ljudi, od kojih oko 2 do 2,5 milijuna urođeničkih plemena i zajednica.
Osim njih, u Amazoniji žive i druge tradicionalne skupine stanovništva koje su se oblikovale u danim okolnostima tijekom povijesti: seljaci koji obrađuju bilo svoju bilo tuđu zemlju (»campesinos«), potomci nekadašnjih afričkih robova, mestici (»mješanci« nekadašnjih Indijanaca i bijelaca), zajednice koje vuku korijene od starih kolonizatora. Svi se oni u velikom broju slijevaju u velike gradove, gdje je dobrim dijelom ugrožen njihov način života i njihov identitet. Tako Amazonija nije samo »pluća svijeta«, jedan od najvećih bioloških i slatkovodnih rezervoara, nego i područje iznimno velikoga ljudskoga bogatstva.
Zbog dijelom još netaknutih prirodnih bogatstava u Amazoniji su u opasnosti i okoliš i ljudi. Crkva pak želi biti saveznica oboma, kako bi na što autentičniji način naviještala žiteljima Amazonije Kristovu blagu vijest. Sasvim to jasno dolazi do izražaja u završnom dokumentu Sinode, koji već u prvom poglavlju, od ukupno njih pet, zahtijeva »istinsko integralno obraćenje«. Upravo je »obraćenje« nit vodilja završnoga dokumenta jer se u drugom poglavlju naglašava potreba za »misionarskim obraćenjem«, koje mora biti »samaritansko«, tj. ići svima ususret, »magdalensko« (pokretano ljubavlju i radošću prema Uskrslomu), »marijansko« (tj. rađati novu djecu za vjeru i za Crkvu) te »inkulturirano«. Uistinu, malo je koji događaj ili dokument u Crkvi tako snažno ponovno otvorio pitanje inkulturacije kao Sinoda o Amazoniji. Dakako, time je otvoreno jedno od područja koje zahtijeva veoma veliko razlučivanje te nije lišeno problema.
Na problematičnost su prije toga brutalno upozorili oni koji su ukrali glasovite kipiće (u međuvremenu pronađene) iz rimske crkve i bacili ih u Tiber. Koliko god čin po sebi bio apsolutno neprihvatljiv, on ipak nameće pitanja: Jesu li prikazane ženske figure »kumiri«, lažna božanstva koja ne samo da oskvrnjuju sveti prostor te ih treba što prije potisnuti? Ili je pak riječ o prikazima koji izražavaju poštovanje prema iskonskoj dobroti stvorenja koja čovjeku daje hranu, piće i dom, u konačnici prema Bogu, dobromu Stvoritelju kojega se još uvijek ne poznaje? Sinoda se u drugom poglavlju završnoga dokumenta nedvosmisleno odlučuje za dijalog i bolje upoznavanje urođeničkih religija i kultova potomaka Afrikanaca kao »neizbježan put evangelizacije u Amazoniji«. Dok s jedne strane odaje počast tolikim misionarima mučenicima koji su životom platili naviještanje evanđelja u Amazoniji, s druge strane priznaje da je naviještanje vjere često bilo blisko sa silama koje su podjarmljivale mjesna pučanstva. Tu pogrješku Crkva ne želi ponoviti, štoviše želi je na neki način iskupiti i biti saveznica autohtonih zajednica u očuvanju njihova identiteta i materijalne baze njihova postojanja, čime ujedno pridonosi očuvanju »pluća svijeta«. U tu se temeljnu paradigmu uklapaju brojne izjave i prijedlozi u završnom dokumentu, čije treće poglavlje nosi naslov »Kulturno obraćenje«, a četvrto »Ekološko obraćenje«. Velika većina tih »brojeva« usvojena je s možda tek ponekim protivnim glasom.
Sa stajališta univerzalne Crkve posebno je zanimljivo peto poglavlje, koje govori o »novim oblicima sinodskoga obraćenja«. Kako stvarno, a ne tek deklarativno i simbolički, u pastoralu Crkve biti blizu raznovrsnim zajednicama u Amazoniji? Kako s »pastorala posjeta« (povremenih) prijeći na »pastoral prisutnosti«? Nema sumnje da je sinoda za Amazoniju urodila nizom prijedloga i nizom pitanja o kojima će se u sljedećem razdoblju unutar Crkve voditi intenzivan dijalog, koji vjerojatno ne će biti lišen sukoba i sporenja.
Ovdje treba reći da je završni dokument, kad govori o temama koje bi mogle biti sporne, vrlo oprezan i distanciran, za razliku od nekih prijedloga koji su iznošeni u raspravama. Kao svojevrsni znak distanciranosti, odnosno sugestije da je riječ tek o pokrajinskoj Sinodi, može se protumačiti i činjenica da se na službenim stranicama Svete Stolice do utorka ujutro nalazio samo španjolski izvornik završnoga dokumenta, bez prijevoda na (barem) uobičajeni talijanski ili engleski jezik.
Peto poglavlje odmah na početku govori o sinodalnosti na svim razinama kao stilu življenja crkvenosti. Nadalje, sinoda za Amazoniju zahtijeva još snažnije vrjednovanje poslanja laika, koje se zasniva na krsnom dostojanstvu i poslanju, a potom i nove službe koje ne bi bile vezane uz sveti red. Relativno su dobro na glasovanju prošli brojevi 95 i 96 (prvi s devet glasova »protiv«, drugi sa 14), u kojima se među ostalim kaže: »Za amazonijsku je Crkvu od velike važnosti da se promiču i povjeravaju službe jednako muškarcima i ženama. Tkivo mjesne Crkve, i u Amazoniji, zasnovano je na malenim crkvenim zajednicama koje njeguju vjeru, slušaju riječ te zajedno slave… Moramo promicati Crkvu krštenih muškaraca i žena, promičući ministerijalnost te, nadasve, svijest o krsnom dostojanstvu. K tomu, biskup može povjeriti, na određeno vrijeme i u nedostatku svećenika u zajednicama, izvršavanje pastoralne skrbi u zajednici osobi koja nema svećeničku vlast, a koja je član zajednice. Moraju se izbjegavati ovisnosti o jednoj osobi te će stoga ta služba biti rotacijska. Biskup može tu službu ustanoviti pred kršćanskom zajednicom, uz službeni mandat i obredni čin, kako bi osoba koja predstavlja zajednicu bila priznata i na građanskom i mjesnom planu. No odgovornost za zajednicu i dalje je na svećeniku koji ima župničku vlast i službu.«
Jedan od znakovitih podnaslova 5. poglavlja glasi: »Prisutnost i čas žene«. Dokument ističe faktičku nezaobilaznost žene na mnogim poljima koja su ključna kako za život Crkve i prenošenje vjere tako i za društvenu i obiteljsku održivost. Stoga se zahtijeva promicanje veće prisutnosti žena u crkvenim tijelima kao što su župna i biskupijska pastoralna vijeća, pa i u instancama na kojima se donose odluke. Relativno je lako prihvaćen br. 102 u kojem se traži da se preispita motuproprij pape Pavla VI. »Ministeria quedam« te da se i ženama podjeljuju službe lektora i akolita, kao i to da se ustanove nove službe. No čak je 30 protivnih glasova dobio br. 103. Tema ređenja žena za đakone u prvom je tjednu rada Sinode jedva koji put spomenuta, ali je iznenada »uskrsnula« u drugom tjednu, u radu »manjih krugova«. U spomenutom se broju ističe da se već »na velikom broju rasprava« na razini Amazonije (čudno je da se to do sada nije znalo) mogao čuti prijedlog da se žene redi za đakone. »Zbog toga je tema bila jako prisutna na Sinodi. Već je 2016. godine papa Franjo ustanovio ‘Studijsku komisiju za đakonat žena’ koja je, kao komisija, došla do djelomičnoga rezultata o tome kakva je bila stvarnost đakonata žena u prvim stoljećima Crkve te o tome kakve su njezine implikacije danas. Stoga bismo željeli podijeliti naša iskustva i promišljanja s komisijom te se nadamo rezultatima«, kaže se u broju 103.
Veliku pozornost dokument je posvetio potrebi promicanja trajnoga đakonata, a najviše je protivnih glasova, čak 41, dobio br. 111 u kojem se zahtijeva ređenje oženjenih trajnih đakona za svećenike. Zahtjev započinje isticanjem središnjega mjesta euharistije u životu vjernika, a tomu suprotstavlja iskustvo mnogih udaljenih zajednica u Amazoniji koje mjesecima, pa čak i godinu dana i više ne mogu slaviti euharistiju zbog nedovoljnoga broja svećenika. Potom se ističe poštovanje prema ustanovi celibata, koji je zbog mnogih valjanih razloga postavljen kao jedini oblik svećeničkoga života u latinskoj Crkvi. Ali: »Imajući u vidu da opravdana različitost ne šteti zajedništvu i jedinstvu Crkve, nego ga pokazuje i služi mu, o čemu svjedoči i mnoštvo obreda i disciplina, predlažemo nadležnoj vlasti da ustanovi kriterije i odredbe… da se za svećenike rede prikladni i od zajednice priznati muškarci, koji žive plodan trajni đakonat te primaju prikladnu formaciju za svećeništvo, mogavši zadržati zakonito uspostavljenu i stalnu obitelj, kako bi pratili život kršćanske zajednice propovijedanjem riječi i slavljenjem sakramenata u najudaljenijim područjima amazonijske regije«, glasi prijedlog. K tomu je dodana rečenica: »Glede toga neki su se izjasnili za univerzalno proširenje te teme.«
Više od 20 glasova »protiv« dobile su također točke (116 do 119) u kojima se predlaže oblikovanje »amazonijskoga obreda«, koji bi se pridružio 23 obrednim tradicijama koje već postoje u Katoličkoj Crkvi, odnosno u istočnim Crkvama vlastitoga prava.
