Ušavši u mjesec prosinac – koji je praćen darivanjem – o svojim najdražim predmetima i vrijednostima koje su primili ili dali promišljaju svećenik iz Benina, dječja književnica iz Dubrovnika i glazbenik iz Zagreba

Dr. Odilon Singbo
kapelan Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta

Dr. Odilon Singbo

Kada govorimo o daru ili darivanju, valja imati na pameti da dobrota ne znači samo odvojiti nešto od svojega i dati nekomu, nego spremnost davanja sebe ili nečega nekomu kada smo sebi najpotrebniji, odnosno kada je i nama ono što dajemo potrebno.

Često roditelji nastoje pružati svojoj djeci sve potrebno za materijalni život. Polazeći od vlastitih životnih poteškoća, odlučuju omogućiti djeci sve samo da ne oskudijevaju.

I to je jako važno i odgovorno. Međutim, to nosi opasnost da stavlja roditelje u položaj onih koji pružaju samo materijalno, a duhovna i duševna dimenzija njihova odnosa trpe. Misle da će silnim materijalnim dobrima udobrovoljiti djecu, ispasti najbolji roditelji, a zaborave istinski ljubiti djecu, biti tu za njih na svim razinama. Bio sam jednom svjedokom iskrene, ali i tragične rečenice djevojčice kojoj su roditelji zaista sve priuštili u materijalnom pogledu. No otac nikad nije pokazao pažnju, nježnost, blizinu, brigu za njezino napredovanje u školi. Zbog naravi njegova posla uvijek je imao razne razloge biti odsutan ili ako je bio prisutan, onda je bio jako zaposlen. Došlo je, kao i u svakoj obitelji, do nekih trzavica. Otac je počeo nabrajati sve što je učinio svojoj kćeri. A ova mu odgovori: »Da, sve si mi to kupio, ali mi nikada nisi znao biti tata, nikada mi ne pokazuješ ljubav, nikada nisi sa mnom.« Tom iskrenom reakcijom dijete je reklo sve. Možemo djeci dati sva materijalna dobra, ali ako nismo tu za njih, uz njih, onda im ništa nismo ni dali.

Istinski darovati nešto nekomu zapravo znači nastojati biti prisutan u životu te osobe. Rado se sjećam prizora svojega otca jedne noći. Naime, nakon što sam završio osnovnu školu trebao sam krenuti u grad u gimnaziju. S obzirom na to da nismo imali kako platiti stanarinu i školarinu, odlučio sam tražiti po gradu obitelj koja bi me primila i kojoj bih radio sve što je potrebno samo da imam gdje biti i da ne moram platiti stanarinu. Nakon cjelodnevnoga hoda i traženja primio me jedan čovjek. Krenuo sam doma pješice kako sam i došao. Nakon hodanja po mraku s raznim strahovima i izazovima, stigao sam kući oko tri ujutro. Tada sam vidio svojeg otca kako sjedi u dvorištu, okružen komarcima koje je pokušavao istjerati dimom i platnom. Čekao je sina da se vrati. Bdio je do tri sata ujutro, dok nisam stigao. Čekao je. Nije bilo važno hoću li naći taj stan. Važno je da se vratim. Kada sam ga pitao zašto nije išao spavati, nasmiješio se i rekao: »Nemamo ti kako platiti stan da možeš ići u školu za kojom toliko čezneš. No ako ti možeš toliko čeznuti za školom, mogu i ja toliko čeznuti za svojim sinom da mi se vrati.« Taj prizor i te riječi dali su mi krila i dodatni poticaj da uspijem na svojem putu školovanja. Za mene je taj otčev doček najljepši životni dar jer je dao smjernice svim mojima djelovanjima.


Jelica Gjenero
dječja književnica

Jelica Gjenero

Najdraži dar iz djetinjstva koji bih izdvojila prekrasna je lutka u žutoj haljini koju mi je darovala moja baka, a najvrjedniji dar koji sam dobila od Boga je razum, na kojem svaki dan zahvaljujem

Kada govorim o darovima, prva misao koja mi se javlja poznata je rečenica sv. Pavla: »Što imaš a da nisi primio?« Razmišljajući na taj način, a takav način razmišljanja donosi zrelost, ne možemo se oteti spoznaji da smo veliku većinu onoga što imamo zapravo dobili na dar. Tu je, ponajprije, život kao najveći dar, a onda sve ostalo što taj život čini posebnim i jedinstvenim životom koji je namijenjen svakomu pojedincu na jedinstven i neponovljiv način.

Ako malo isplivamo iz te dubine promišljanja i osvrnemo se oko sebe, mnogo je toga što bismo željeli možda darovati nekomu ili dobiti na dar. Pri tome mislim na darove materijalne vrijednosti koji nas ljude čine ponekad sretnima ili sretnima barem u početku i koji su nam, naravno, potrebni. U mlađoj dobi – kao dijete i u mladenačkim danima – sve to lijepo, svjetlucavo što je dozivalo iz izloga ili s reklama bilo mi je važno i činilo me sretnom. Maštala sam o tome i u skladu s mogućnostima darovala bih sebi i drugima poneki lijep dar. Isto sam tako imala priliku i primati darove od obitelji i prijatelja. Ipak, ono što je trajno ostalo u mom srcu nisu ti darovi, nego ljudi i emocija, riječ koju sam dobila od njih. Kako vrijeme prolazi mnogo više su mi potrebni darovi susreta, razumijevanja, smijeha i potpore koje dijelim s tim istim ljudima.

Ne bih pritom odbacila sve lijepe stvari koje uljepšavaju izloge. Ali zadovoljstvo koje one stvaraju blijeda su kopija naspram kave i razgovora s dragom osobom koja me razumije i kada šutim. Dakle, moja obitelj, prijatelji, moji učenici i svi ti međusobni susreti najvažniji su mi darovi koje mi je dao život. Najdraži dar iz djetinjstva koji bih izdvojila prekrasna je lutka u žutoj haljini koju mi je darovala moja baka, a najvrjedniji dar koji sam dobila od Boga je razum, na kojem svaki dan zahvaljujem jer mogu razumjeti da su i potrošački mentalitet i potreba za duhovnom dimenzijom sastavni dio života te će se na pravi način nadopunjavati ako na prvo mjestu stavimo čovjeka satkana na sliku Božju.


Alan Hržica
glazbenik

Alan Hržica

Sebe kao darivatelja vidim u evangelizaciji i vremenu koje provodim u radu s ljudima. Najsretniji sam kada netko doživi Božju ljubav i očitovanje njegove prisutnosti u svojoj svakodnevnici, problemima i često vrlo teškim životnim scenarijima

Kada je riječ o najvrjednijem daru koji sam dobio, ne mogu se u svojim mislima otrgnuti od događaja koji se nedavno dogodio, a potpuno je promijenio moje srce i poglede. Bog dobri Otac darovao mi je sina Davida kao najveći i najopipljiviji dar koji sam na ovom svijetu mogao primiti. Tu ljubav koju uživam gledajući Davida kako raste doživljavam kao izravni svakodnevni Božji zagrljaj u životu. Svaki se dan trudim biti bolji čovjek kako bi David jednoga dana imao zdrav i dobar primjer u svojem otcu.

Još me jedan događaj u posljednje vrijeme posebno dotaknuo, a to se dogodilo nakon mojega duljega razmišljanja i proučavanja bl. Ivana Merza. Prišao mi je sam od sebe isusovac o. Božidar Nagy, koji je postulator kauze našega blaženika. Pozvao me na sastanak, na kojem smo podijelili razmišljanja o radu s mladima i novoj evangelizaciji te mi je na kraju uručio iznimno vrijedan dar, a to je sedam knjiga o bl. Ivanu Merzu. U tim knjigama nalaze se osobni tekstovi blaženika, razmišljanja, pa tako i njegov glasoviti dnevnik.

Kada je riječ o mojem darivanju drugima, moram priznati da sam dosta slab, pogotovo ako se dotičemo darova, čestitaka i sličnoga. No sebe kao darivatelja mogu vidjeti u evangelizaciji i vremenu koje provodim u radu s ljudima. Najsretniji sam kada netko doživi Božju ljubav i očitovanje njegove prisutnosti u svojoj svakodnevnici, problemima i često vrlo teškim životnim scenarijima. Kroz neko vrijeme te osobe doživljavaju i prave životne promjene. To je dugačak proces pa je zbog toga kasnije i radost veća.