Bio je 22. siječnja 1989. kada su u beogradskom kongresnom centru »Sava« najprije slovenski, a onda i hrvatski komunisti napustili XIV. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Daleko od užarenih zbivanja, na Žumberku, u zabačenu šumarku između sela Sopota i Sošica, na isti je dan speleolog Mladen Kuka zajedno sa skupinom prijatelja uklonio veliki kamen s otvora jame Jazovke. Kao da se sama Providnost pobrinula da – upravo na dan kada se raspala zloglasna partija koja je nesmiljeno vladala od svibnja 1945. – puknu i pečati tajnovitosti nad najstrašnijom jamom Titove Jugoslavije!
Počelo je nakon prvih višestranačkih izbora
Skupina speleologa vratila se u isti šumarak tjedan dana kasnije, 29. siječnja 1989. Tada su se uspjeli spustiti do razine na kojoj su se nalazili posmrtni ostatci žrtava partizanskih zločina, čime su definitivno bile potvrđene njihove sumnje – to je bila Jazovka, jama o kojoj se dotad samo govorkalo i za kojom je Kuka tragao godinama. Međutim, prema Kukinu svjedočanstvu, skupina je svoje »otkriće« isprva čuvala kao najstrožu tajnu. Političke prilike nisu bile ni blizu povoljne da bi se s tom temom moglo izići pred širu javnost.
Ključni se korak dogodio nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. U ljeto 1990. jama Jazovka dobila je preko stranica »Vjesnika« pravo javnosti. Skupina »Vjesnikovih« novinara zaputila se na Žumberak. Danima su istraživali, sami su se spustili u jamu, fotografirali tisuće kostiju i predmeta koji su u bezdanu završili sa žrtvama. Dogodio se duboki potres u hrvatskoj javnosti. Generacije koje su desetljećima preko školskoga sustava i medija »odgajane« na »istinama« o jugoslavenskom partizanskom pokretu kao najčasnijoj borbi protiv ugnjetavača ošinula je činjenica da je sve bila velika laž.
Grkokatolički svećenik Danijel Vranešić o prikrivanju istine o Jazovki: »Takvim su lažima bili skloni i svi zloglasni režimi prošloga stoljeća, neovisno o tome govorimo li o Staljinovoj Rusiji, nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji. Komunizam je bio sazdan od laži. I da je komunizam bio na vlasti tri stotine godina, opet bi se istina o Jazovki u nekom trenutku pokazala«Otkrićem Jazovke umro je komunistički bog
»Vjesnik« je u ljeto 1990. objavio i niz svjedočanstava očevidaca i posrednih svjedoka zbivanja na Jazovki. Među njima su bili grkokatolički svećenici – glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić, koji je svoje prve svećeničke službe krajem pedesetih i do sredine šezdesetih proveo kao župnik u Mrzlom Polju i Sošicama, te njegov mlađi kolega i prijatelj Milan Vranešić, koji je tada već petnaest godina služio po raznim selima i jako je dobro poznavao Žumberak. »Cijeli je narod znao za Jazovku i niz drugih, većih i manjih gubilišta, no znao je i da je o tome mudro šutjeti. Ne mislim da se po tome Žumberak bitno razlikuje od naših drugih regija – tako je bilo poslije rata svugdje. Novi gospodari nisu bili nimalo sentimentalni. Komunisti su bili beskompromisni i osobni je stav potpuno izbrisan – direktivama se slijepo pokoravalo i mnogi su bili spremni ubiti one koji su im još jučer spasili glavu«, rekao je novinarima »Vjesnika« Kustić.
O strahotama Jazovke najprije je doznao kao mrzlopoljski župnik od svojega zvonara Petra Lackovića, a onda i od svećenika Stanka Višoševića, kojega je naslijedio na mjestu župnika u Sošicama. »Uopće nije zanimljivo pronaći krivce. Ti ljudi su već podnijeli tešku kaznu, mnogi od onih koji su ubijali bolovali su godinama poslije rata od one poznate partizanske ‘živčanice’. Impresioniran sam mišlju kako je teško ljudima koji su u mladosti mislili da će promijeniti svijet, a sada doživljavaju (…) smrt svoga boga. Ne znam koliko mora biti strašno doživjeti padanje vrijednosti kojima su mnogi posvetili živote. Držim da bi u smislu duboke humane potresenosti tim ljudima trebalo omogućiti da im prije svega sudi povijesna istina i Božja milosrdna pravda. Kako možeš tražiti veću kaznu od svijesti o vlastitom životu kao promašaju?« izjavio je također tada Kustić.
Crkva koja želi biti stepinčevskom nad Jazovkom treba – moliti
Usporedno s »Vjesnikom« u srpnju 1990. potresna svjedočanstva o Jazovki objavljivao je i Glas Koncila. Sustavno je izvještavao i o prvim molitvenim inicijativama koje su u Sošicama i kod Jazovke pokrenute odmah nakon što je Jazovka došla do javnosti. No uvijek smirujući strasti i upozoravajući da Jazovka ne smije biti povodom za neke nove jame i masovne grobnice. »Kardinal Alojzije Stepinac, koji se sve više očituje kao znak našega doba, posljednje mise u životu služio je za svoje progonitelje. Crkva koja se ne stidi kad je zovu stepinčevskom i iznad Jazovke ponavlja isti zov«, pisao je Kustić u komentaru u Glasu Koncila od 8. srpnja 1990.
Tim se putom zaista i krenulo. Jazovka je brzo postala simbol oko kojega su se počeli okupljati i vjernici iz raznih dijelova Hrvatske. O tome nam je iz prve ruke posvjedočio i grkokatolički svećenik Danijel Vranešić, sin grkokatoličkoga svećenika Milana, kojega smo krajem rujna posjetili u župi u Samoboru. Danijel Vranešić o Jazovki je prvi put čuo krajem osamdesetih, a kao mladić koji je intenzivno promišljao o svećeničkom pozivu, a onda i kao svećenički kandidat, uključio se u pastoralne inicijative koje je oko Jazovke nosio njegov otac svećenik.
»U godinama komunizma, premda se znalo za Jazovku, nije se onamo išlo paliti svijeće ili moliti jer je jednostavno bilo preopasno. Pravi se zamah dogodio početkom devedesetih. Otada se kao svojevrsna tradicija ustalilo da se na Jazovku ide sredinom rujna, zbog simbolike Uzvišenja svetoga Križa. Uz mojega oca Milana u inicijativi je tada sudjelovalo tridesetak svećenika grkokatoličkoga i rimokatoličkoga obreda, mahom sa Žumberka. Poruka je bila jasna: nad Jazovkom treba moliti, to strašno mjesto trebalo je postati mjestom mira i pomirenja, a ne mjestom traženja osvete za počinjena nedjela. Moliti je trebalo i za žrtve i za obraćenje počinitelja«, pojašnjava Danijel Vranešić. Svećenici su u procesijama od Sošica do Jazovke nosili i veliki križ. Uz šumoviti puteljak koji je vodio do jame postavljene su i postaje križnoga puta. »Isus je ponio svoj križ. On se nije nikomu osvećivao. To su tada tako jasno naši svećenici pokušali reći«, dodao je Vranešić.
Krvnici nisu odustajali od svojih laži
Ni jedan kamen nije bio toliko velik da prikrije Jazovku
Bilo je u prvim godinama i prijetnja, koje su dolazile na adresu obitelji Vranešić, prisjetio se sugovornik Glasa Koncila. Mahom je bila riječ o bivšim oficirima JNA iz Karlovca. »Nekima je zasmetala i hrvatska zastava na tim okupljanjima. No jasna je bila pozadina. Jazovka je bila tako očit simbol komunizma i svega što je on predstavljao – a to je laž! Zato je i ključan trenutak u razotkrivanju bila serija ‘Vjesnikovih’ tekstova. Tada su, naime, došle i prve fotografije kostiju iz Jazovke. Kada su to ljudi vidjeli, više se ništa nije moglo osporiti. Na Žumberku se znalo za Jazovku, ali su vlasti desetljećima govorile da se ondje ništa nije dogodilo i da o svemu treba šutjeti. Takvim su lažima bili skloni i svi zloglasni režimi prošloga stoljeća, neovisno o tome govorimo li o Staljinovoj Rusiji, nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji. Komunizam je bio sazdan od laži. I da je komunizam bio na vlasti tri stotine godina, opet bi se istina o Jazovki u nekom trenutku pokazala. Ni jedan kamen nije bio toliko velik da prikrije Jazovku i tolike druge komunističke zločine«, zaključio je svećenik Danijel Vranešić.
