Posljednjega dana srpnja slavi se spomendan sv. Ignacija Lojolskoga. Toga se, naime, dana 1556. godine za nebo rodio, a za ovaj svijet umro, u 65. godini, taj španjolski svetac kojega svijet uglavnom prepoznaje po Družbi Isusovoj, a mnogima su i danas od koristi njegove »Duhovne vježbe«, za koje bi se moglo reći da su svojevrsno umijeće razlučivanja. Upravo je ta riječ, razlučivanje, postala jedan od najčešće spominjanih pojmova u životu Crkve posljednjih godina, posebno u kontekstu sinodskoga hoda Crkve. Nema sumnje da je u tome presudnu ulogu imao papa Franjo koji je bio isusovac. Što je, dakle, razlučivanje kod sv. Ignacija? Osim pozornijega čitanja svetčeve »Autobiografije«, Glas Koncila se u traženju odgovora na ta pitanja za pomoć obratio isusovcu o. Mislavu Skelinu.
Kod svetoga se Ignacija kao njegova prepoznatljiva crta na prvi pogled nameće ispreplitanje ljudskoga traženja i Božjega pohođenja, naravnoga i milosnoga, akcije i kontemplacije. U tom bi svjetlu pokušaj definicije razlučivanja kod sv. Ignacija mogao glasiti: razlučivanje je put, proces aktivnoga traženja Boga i njegove volje u sebi i u konkretnim okolnostima života, prostora i vremena. Taj proces uključuje sve ljudske moći i svaku božansku pomoć, a krajnji mu je cilj urediti svoj život prema Bogu te pomoći i drugima da tako čine.
O. Skelin citira retke iz »Duhovnih vježba« koji govore upravo o izboru: »Pri svakom dobrom izboru, koliko je do nas, naša nakana treba biti čista gledajući jedino na svrhu za koju sam stvoren, naime na slavu Boga našega Gospodina i na spas moje duše. Stoga što god budem odabrao, treba mi pomoći svrsi za koju sam stvoren, ne podvrgavajući i ne odabirući svrhe prema sredstvu, već sredstvo prema svrsi. Tako se događa da se mnogi najprije nakane ženiti, što je tek sredstvo, a onda će u braku služiti Bogu, našemu Gospodinu. Služiti Bogu upravo je svrha. Ima ih opet koji traže najprije neko crkveno dobro, a onda tek da u njemu služe Bogu. Zato oni ne idu ravno Bogu, nego hoće da Bog dođe ravno k njihovim neurednim sklonostima, iz čega slijedi da od svrhe čine sredstva, a od sredstava svrhu…«
Da te riječi danas ne bi zvučale odveć rigidno, treba imati na umu da ih Ignacije izgovara u svjetlu čitave kršćanske tradicije. »Ako se ne upozna Božja ljubav, razmišljanje o Božjoj volji može biti isključivo umovanje, a nekada i mučno prihvaćanje nečega što nismo dubinski razumjeli. Ignacije je tu na tragu Svetoga pisma i najautentičnije kršćanske baštine: čovjek, stvoren na sliku Božju, neumrla duša, zauvijek zadržava taj svoj identitet i u Bogu ne nestaje. Uranja u Boga, ne gubeći pritom sebe«, komentira taj problem o. Skelin.
Razlučivanje je bilo svojevrsni »okidač« samoga Ignacijeva obraćenja. Naime, kao dvorski službenik i vojnik s karijerom u usponu bio je 1521. godine teško ranjen u obrani tvrđave Pamplone koju su opsjedali Francuzi. Oporavak u rodnoj kući u Loyoli bio je dugačak pa je želio skratiti dane čitanjem viteških romana. No u kući se nije našlo ništa osim »Života Isusa Krista« Ludolfa Saksonskoga i »Života svetaca« Jakova Voraginskoga (Jacopo da Varazze). Bio je to začetak umijeća razlučivanja glasova u vlastitoj nutrini, koje će kasnije nazvati »pokretima«.
Naime, u njegovoj su se glavi izmjenjivala svjetovna, viteška maštanja – poglavito da služi nekoj dami – s maštanjima da čini ono što su činili svetci, prije svega sv. Franjo i sv. Dominik. U »Autobiografiji«, koju je na temelju kazivanja sv. Ignacija u trećem licu napisao jedan od prve subraće o. Luís Gonçalves da Câmara, stoji: »Postojala je tu ipak ova razlika: dok je mislio na ono svjetovno, bilo mu je jako zabavno, ali poslije, kad bi od umora to pustio, osjetio se prazan i nezadovoljan. A kad je pomišljao da pođe u Jeruzalem bosonog i da ne jede ništa osim zeleni, i da primjenjuje sve ostale strogosti, kako je vidio da su radili sveci, osjećao bi utjehu ne samo dok se nalazio u tim mislima, nego bi ostao zadovoljan i radostan i nakon što ih je ostavio. (…) Iskustvom je uočavao da od jednih misli ostaje tužan, a od drugih radostan. I naučio je malo-pomalo prepoznavati različitost duhova koji su se pokretali: jedan je sotonin, a drugi Božji.« U Duhovnim vježbama, kad je riječ o unutarnjim »pokretima«, govori o »utjehama« (konsolacijama) i o »suhoćama« (dezolacijama).
No kako biti siguran da nije riječ tek o subjektivnim emotivnim doživljajima? I kako je od tih unutarnjih spoznaja došlo do nastanka Družbe Isusove, koja se često doživljava kao čvrsta, gotovo vojnički ustrojena organizacija? Put koji je do toga doveo o. Skelin opisuje kao »borbu, igru, istraživanje, avanturu, putovanje«. Sve te riječi imaju metaforičko značenje, ali neke treba shvatiti i vrlo doslovno. Naime, avanture i pustolovine kroz kakve je prolazio sv. Ignacije danas jednostavno ne bi bile moguće. Tko bi se, primjerice, zaputio u Svetu Zemlju bez ijednoga novčića, bez ičega? Sv. Ignacije započeo je svoj put nasljedujući gotovo doslovno sv. Franju i sv. Dominika, odrekavši se svega i živeći kao hodočasnik. U »Autobiografiji« sebe naziva upravo hodočasnikom. Taj ga je put vodio iz jednoga uvida u drugi. »Za sebe će reći da je Bog s njime postupao kao s učenikom. Te riječi uključuju moment vremena, promjene mjesta, ali i unutarnje putovanje, unutarnji rast. Čovjek se baci u neku situaciju na način na koji u danim okolnostima smatra najboljim, a onda ga stvarnost korigira i nastane nešto treće«, kaže o. Skelin.
Neki se korektivi vrlo jasno daju iščitati iz njegova života. Prvi je vjernost nauku Crkve, onomu što je naučio iz katekizma. U Manresi, još na početku svojega puta, prolazio je kroz faze velikoga ushita, ali i nepodnošljivih kriza i tjeskoba. U »Autobiografiji« među ostalim stoji: »Dok je bio u tim mislima, mnogo su ga puta vrlo žestoko spopadale napasti da se baci u provaliju uz koju je bila ona njegova soba… No shvaćajući da je samoubojstvo grijeh, opet bi vapio: ‘Gospodine, neću učiniti ništa što bi tebe vrijeđalo!’«
Drugi korektiv i spona između osobne vjere i objektivnih datosti bila je, prema riječima o. Skelina, »poslušnost Crkvi, hijerarhijskoj Crkvi, pa makar pape bili osobno nemoralni«. No sv. je Igancije bio poslušan crkvenomu autoritetu i prije nego što je stigao do papa. Ta je poslušnost uključivala i inkviziciju. Svetac je, naime, vrlo rano počeo dijeliti svoja iskustva i spoznaje s drugima, brzo stekavši dobar glas i simpatizere. A to je inkviziciji bio znak za uzbunu. U nekoliko je navrata, ako bi kanio otputovati, a saznao bi da se inkvizicija njime bavi, i sam otišao u njezin ured zatraživši da se nad njim provede postupak i da se donese presuda. Inkvizicija pak u njegovu naučavanju i u Duhovnim vježbama nikada nije našla nešto sporno.
Treći je element učenje, studij teologije. Nema naznaka da je sv. Ignacije ikada imao neku posebnu sklonost k studiju i intelektualnomu radu. Na temelju »Autobiografije« može se zaključiti da se dao na studij na Sorbonni u Parizu zato što je bio svjestan da je zbog nedostatnoga znanja ograničen u onome do čega mu je stvarno bilo stalo, u propovijedanju, te da njegovo djelovanje bez studija nikada ne će imati iza sebe potpuni crkveni autoritet.
I naposljetku sveti je Ignacije okolnosti smatrao očitovanjem Božje volje. Govoreći o tome, o. Skelin ističe moment koji je bio ključan za nastanak Družbe Isusove. »Imao je svoje planove koji su proizlazili iz njegovih nadahnuća. No ti se planovi često nisu ostvarivali kako je on želio. Uvijek je, međutim, uz poslušnost Crkvi i otvorenost situacijama, dolazio do novih uvida. Sanjao je da ode u Svetu Zemlju. Jednom je tamo i bio, ali mu franjevci nisu dali dozvolu boravka. Drugi je put želio onamo otići i ostati s drugovima, ali te godine zbog rata između Venecije i Osmanskoga Carstva brodovi nisu plovili. Postojao je plan B, a to je da se stavi na raspolaganje papi. To je zapravo bio začetak karizme Družbe Isusove koja još dandanas živi«, kaže sugovornik.
Kad su pak došli u Rim, nametala su se nova pitanja vezana uz usmjerenje redovničke zajednice čiji su obrisi nastajali. »Odgovori na ta pitanja dolazili su polako, uz puno molitve i iščitavanja odjeka, kako u njima samima tako i u Crkvi, uz promatranje konteksta vremena i mjesta. Tako su uvidjeli da je goruća potreba u tom trenutku bila da budu u centrima rastućih gradova, ondje gdje su se odvijale teološke debate, društveni život. Bacili su se u tu vrevu. Mi isusovci čvrsto vjerujemo da je Družbu formirao Bog, ali po ljudima koji su razlučivali njegov glas u prostoru i vremenu«, kaže o. Skelin.
Upitan o primjenjivosti »Duhovnih vježba« danas, o. Skelin kaže da sv. Ignacije, kad je riječ o duhovnim vježbama, ima pred očima različite vrste ljudi i različite životne izbore, promjenjive (poput posla, mjesta gdje će se živjeti) i nepromjenjive (ženidba, duhovni poziv). Osim toga, »nekim je osobama dovoljan ‘egzamen’, razmatranje grijeha koje će im pomoći da se dobro ispovjede i da svoj život dovedu u red u odnosu na Boga«. Razlučivanje je zapravo sastavni dio svakoga dubljega vjerničkoga života. »Razlučivanje nije kalkulacija. Iako se koristimo svim naravnim mehanizmima koji su nam dani, ispravne su odluke ipak plod Božje milosti. Kad govori o izboru, sv. Ignacije kaže da mogu nastupiti posebni trenutci rasvjetljenja, kao što je bio slučaj sa sv. Pavlom pred Damaskom. On to zove prvim vremenom. No u većini se slučajeva prosvjetljenje događa po utjehama, suhoćama, po uporabi razuma rasvijetljenoga vjerom, po molitvi«, kaže o. Skelin. No Ignacijevo se umijeće razlučivanja može primijeniti na kolektivnoj razini. U novije to vrijeme jače dolazi do izražaja. »Pritom se nastoji slijediti primjer prvih isusovaca okupljenih oko sv. Ignacija, koji su donosili odluke o različitim stvarima razmatrajući i moleći zajedno«, kaže sugovornik, ističući da Ignacijevi uvidi o razlučivanju mogu biti od velike pomoći za ispravno poimanje i prakticiranje sinodnosti u Crkvi.
