Živi čovjek Boga doživljava u svojem tijelu. U svemu što mu je tako prirodno kao ljudskom biću. To su odnosi, relacije i iskustva koja nastaju prije svega iz susreta sa stvarnošću koja čovjeka okružuje. Naravno, svakomu je čovjeku potreban i trenutak odsutnosti odnosa s drugima. No i takvi trenutci imat će smisla samo ako mu vrijeme neodnošenja s drugima pomogne da promisli o odnosima i iskustvima koje je izgradio. Čini se da su, upravo iz toga razloga, i evanđelja tekstovi koji smjeraju na promišljanje kvalitete međuljudskih odnosa. Isus je tako prikazan kao onaj koji Boga naviješta kroz odnose s brojnim ljudima. S druge strane ljudi su oni koji dolazeći Kristu ili pozivajući ga u svoje domove, žele doći do kreacije pravilnoga odnosa s Bogom.
Neobičnost u običnosti
Evanđeoski ulomak ove nedjelje govori o jednom pozivu za stvaranje prisnijega odnosa između Boga i ljudi. Prispodoba je to sasvim obična, a istodobno vrlo neobična te ima svoju veliku dubinu. Neka žena imenom Marta poziva Isusa u svoju kuću te ga nastoji prikladno i ugostiti. Istodobno ona koja Krista ne poziva, a to je Marija, biva prikazana kao ona koja s Kristom istinski stupa u odnos. Neobičnost u običnosti, moglo bi se reći. Ipak ta ista osoba koja ne poziva sama nije nepozvana, ona je Martina sestra. Njihovo kućanstvo evanđelist Luka prikazuje gostoljubivim, otvorenim za susret s Kristom. U isto vrijeme Luka kao da propitkuje prirodu te otvorenosti za Krista. Čini to na vrlo jednostavan, a opet kompleksan način.
Kompleksnost evanđeoskoj perikopi daje činjenica da je ona koja je Krista pozvala stavljena na marginu susreta. I to biva pokretačem problema u tekstu. Marta je zabrinuta što joj sestra ne pomaže, i to vjerojatno oko pripreme stola i hrane. Zato gostu iznosi vrlo snažan upit: »Zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati?« U tom se pitanju može iščitati više stvari. Prva je ona koja se tiče Martina karaktera. Prikazana je kao vrlo izravna i otvorena osoba. Ne okoliša, nego ljudskim rječnikom »bori se za sebe«. Drugo što je vidljivo iz same naracije jest to da je Martina kuća i njezin odnos s Kristom na neki način prijateljski i vrlo otvoren. Ona Krista vjerojatno nije pozvala prvi put u kuću, a brojne druge biblijske naracije kao ona iz jedanaestoga poglavlja Ivanova evanđelja govore da je obitelj Marte, Marije i Lazara bila u bliskom, tj. prijateljskom odnosu s Kristom. Krist je za njihovim umrlim bratom Lazarom gorko plakao, ali mu je u snazi Duha vratio život (usp. Iv 11).
Znakovitost Martina poziva
Valja reći da je Kristov odgovor na Martin upit uvelike nejasan te se na pragmatičnoj razini može tumačiti na više načina. Naime, zašto bi Isus Marti odgovorio riječima da je Marija izabrala bolji dio. Jer kako je moguće u tako običnim stvarima komplicirati? Spremanje obroka i stola za gosta, pa makar i dobroga znanca, nije stvar teoretiziranja, nego istinske zauzetosti da se sve dobro organizira. Dapače, možda još i bolje pripravi jer je u pitanu istinski dobar prijatelj. Očito je dakle da cjelokupna perikopa treba imati neko dublje značenje te da evanđelje nije knjiga recepata za život u svakidašnjici.
Kristov odgovor Marti, odnosno svojevrsni prijekor, riječima da je Marija izabrala bolji dio, tiče se onoga što istinski jest odnos s Kristom i evanđeljem koje ga opisuje. Odnos s Kristom nešto je što nadilazi puko prijateljstvo i priprave rođendanskih i svadbenih slavlja koliko god ona bila ugodna, plemenita i sasvim normalna. Nakon što je u prethodnoj perikopi ispričao priču o milosrdnom Samarijancu, evanđelistu je stalo da sada prikaže način zdravoga ophođenja s Bogom. On nije unesrećeni čovjek koji tek traži malo ljudske pažnje da mu bude bolje. Krist je Bog te ga evanđelje prikazuje u potpunosti takvim. Iz toga je razloga i scena u kojoj Marta poziva Krista u kuću jednostavno prikaz temeljne teologije evanđeoskih tekstova, a ona se tiče osluškivanja Božjega govora koji je kadar čovjeku pokazati put istinske izgradnje odnosa s Bogom, a posljedično i s ljudima. Jer tako često biva slučaj da su ljudi u nedostatku istinskoga odnosa s Bogom, a onda i nedostatku istinskih vrijednosti, jednostavno »oštećeni« u odnosima i s drugim ljudima. Ti su odnosi tada često odnosi iz koristi, uvjetovani doista brojnim interesima. Takav slučaj često biva i među braćom i sestrama, ne tek po vjeri, nego i po samoj krvi. Moguće je da baš evanđeoski odlomak smjera na takav jedan kompliciran odnos rivalstva dviju sestara.
Brojne su obitelji uistinu opterećene svojim međuljudskim odnosima jer u njima teško mogu prepoznati neku zraku onostranosti, upliva božanskoga. Bog tako biva tek nešto o čemu se govori i za što se mari možda tek ako se ode na misu nedjeljom, ali isti Bog rijetko kada biva onaj koji se tiče života ljudi u obitelji. Svećenik tada biva onaj koji može uistinu snažno propovijedati na misnom slavlju, ali vjernici ostaju nepromijenjeni jer završetkom misnoga slavlja svaki autoritet naprasno prestaje.
Kako onaj svećenički tako i autoritet samoga Boga koji je snažan u svojoj svetoj riječi. I možda je baš to smisao perikope o Marti i Mariji u ovonedjeljnom Lukinu tekstu. Evanđelje tako jednostavno smjera na čovjeka koji je često orijentiran na sve drugo, ali doista teško na spasenjsku riječ evanđelja. Onu koja ga treba izmijeniti i obratiti te mu na kraju donijeti spasenje duše. Moliti je stoga Krista da čovjeku daruje jednostavnost i otvorenost za njega, ali prije svega za njegovu riječ.
