Na pitanje tko su sve bili sveti hrvatski ljudi mogu se ponuditi odgovori raznovrsni koliko i naši krajevi. Najuskogrudnija inačica u sveti će hrvatski zbor ubrojiti samo etničke Hrvate od Kotora i Bosne i Hercegovine do Srijema i Janjeva; no tako sa svetoga popisa istom otpadaju velikani poput bl. Otona iz Pule ili bl. Antona Durkovića. Velikodušniji će pogled stoga hrvatskim velikanima svetosti pribrojiti i one koji su od doseljenja Hrvata potekli iz naših strana ili u njima počinuli; no i tako će se iz »hrvatske četvrti« nebeskoga Jeruzalema iseliti »starosjedioci« poput sv. Jeronima i »novopridošlice« poput sv. Dujma. Nažalost, tek će malobrojni status domaćih priznati onima koji su se u duhovnu povijest Hrvatske upisali bilo životnim zaslugama – poput svete braće Ćirila i Metoda – bilo posmrtnim čudesima, poput sv. Kristofora. No čak će i takvi rijetko nešto hrvatsko priznati svetcima koji su u našim krajevima boravili tek privremeno – takoreći, na odmoru. Upravo u vrijeme ljetnoga odmora valja istaknuti da brojnost i znamenitost tih »svetih turista« nije tek pitanje slučajnosti nedostojno spomena, nego znak providnosti dostojan ponosa.
Da je Dalmacija još u novozavjetno doba bila odredištem svetih potvrđuje samo Sveto pismo. Sve i da geografski i povijesni argumenti ne upućuju na Mljet kao mjesto Pavlova brodoloma opisana u Djelima apostolskim, on sam u Drugoj poslanici Timoteju svjedoči da je Tit misionario po Dalmaciji, a drevna predaja i Androniku – Pavlovu suuzniku spomenutu u Poslanici Rimljanima – pripisuje biskupovanje u Panoniji.
Kršćani prvih stoljeća Dalmaciju i Panoniju uglavnom nisu posjećivali radi odmora. Sv. Aleksandar Drizipara početkom je 4. stoljeća propješačio Ilirik na putu za trakijsko stratište, a sv. Artelaida u 6. se stoljeću tijekom bijega u Benevento sklonila u Salonu. I dok je prolazak svetoga Ive od Ramseyja ilirskim krajevima tek legenda, sveti Hilarion i Hezihije u 4. su stoljeću vjerojatno posjetili Cavtat radi širenja monaštva.
Duhovna je povijest Istre nezamisliva bez akvilejskih patrijarha: sv. Paulin II. predvodio je pokrštavanje slavenskoga stanovništva, a bl. Bertrand sudjelovao je i u oslobađanju Istre od Mletaka. Najznamenitiji je istarski gost sv. Romuald, utemeljitelj četiriju kamaldoljanskih samostana, no velik je dio života u pulskom samostanu svetih Srdaca provela i talijanska službenica Božja Leonilda od sv. Ivana Krstitelja.
Najpoznatiji hrvatski namjernik nesumnjivo je sv. Franjo Asiški, koji se namjesto u Svetoj Zemlji 1212. iskrcao vjerojatno kod Trogira. Ali Kaštelanskim je zaljevom na putu za Jeruzalem u 11. stoljeću prošao i sveti Libert iz nizozemskoga Cambraija, kao što je i slavensku liturgiju na povratku iz Rima u Prag u Senju 992. upoznao sv. Vojtjeh Adalbert. A prije nego što je doživio obraćenje iz kojega su ponikli redovnici kamilijanci, u Dalmaciji se kao plaćenik Svete lige u 16. stoljeću našao i sv. Kamilo de Lellis.
Brodolomno iskustvo sv. Franje kao da je i njegove sinove vezalo za hrvatske obale. Dalmatinske franjevce još su u 13. stoljeću vodili bl. Monaldo Koparski i bl. Corrado iz Ascolija, a u Dubrovniku je u 15. stoljeću boravio i začetnik pasionske duhovnosti »svetih brda« bl. Bernardino Caimi. U sjećanje puka najviše su se pak utisnule bosanske godine služenja sv. Deodata Ariberta, sv. Jakova Markijskoga i bl. Bernardina Akvilanskoga.
Dominikanska je duhovnost u hrvatske krajeve dovela putnike raznovrsna podrijetla. Zagrebački je samostan Reda propovjednika 1228. osnovao bl. Sadok od poljskoga Sandomierza, a glas nenadmašnoga propovjednika u Dubrovniku je stekao talijanski dominikanac bl. Guido Marramaldo. Čitav je pak teritorij povjerene mu Bosanske biskupije na svojem magarčiću u 13. stoljeću obišao njemački sluga Božji Ivan iz Wildeshausena.
Ni u hrvatskim vladarskim obiteljima nije manjkalo putnika sveta života. Cijelo tisućljeće prije nego što se 1916. za hrvatskoga kralja okrunio labinski gost bl. Karlo I. Austrijski, sv. Ladislav u Zagrebu je utemeljio biskupiju, a bl. Salomeja Krakovska s mužem, hercegom Kolomanom, bosanskomu je biskupu darovala Đakovo. Manje je poznato da se kao blaženik štuje i papinski krunitelj Dmitra Zvonimira, Talijan Gebizon.
Premda u nacionalnom liturgijskom kalendaru Hrvatske biskupske konferencije prevladavaju strana imena svetaca, samo su dvojica među njima bila na hrvatskoj biskupskoj »sezoni«. Blaženomu dominikancu Giovanniju Dominiciju 1408. povjerena je tadašnja Dubrovačka nadbiskupija, a i blaženi je biskup Antonio Fatati 1440. i 1441. kao generalni vikar »mijenjao« dubrovačkoga nadbiskupa Venierija.
»Duhovni turizam« Bosne i Hercegovine nije započeo u Međugorju, nego u Delibašinu Selu kod Banje Luke. Ondje je njemački sluga Božji Franz Pfanner 1869. utemeljio trapističku opatiju Marija Zvijezda, gdje je svoje zavjete položio i budući papuanski mučenik, sluga Božji Alois Bley. Ipak, upravo je Gospi u Međugorju talijanski časni sluga Božji Alessandro Nottegar 1986. povjerio zajednicu »Regina Pacis«.
Makar u BiH danas hodočaste vjernici od sva četiri vjetra, početkom 20. stoljeća prevladavali su mučenici s istoka. U studitskom su samostanu u Kamenici kod Čelinca kao monasi stasali Ukrajinac bl. Klementij Šeptickij i Rus bl. Leonid Fedorov, a u misije među doseljenim Galicijanima u Kozarac je iz Ukrajine pristigao i bl. Omeljan Kovč. Teološkim se pak studijem u Bosni za mučeništvo u Albaniji pripravio bl. Alfons Tracki.
Brojnošću među svetim hrvatskim posjetiteljima bez takmaca prednjače Talijani koji su »umarširali« u 20. stoljeće. Kapucin bl. Arsenio Trigollo i albansko-talijanski mučenik bl. Giulio Bonati pohađali su isusovački novicijat u Kraljevici, a časni sluga Božji Ignazio Beschin za svećeništvo se pripravljao u Rovinju. Vojnoga kapelana bl. Carla Gnocchija i karabinjerskoga slugu Božjega Albina Badinellija u Hrvatsku je pak doveo Drugi svjetski rat.
Svete osnivatelje u pohodu hrvatskomu ozemlju krijepila je i revnost njihovih sljedbenika. Utemeljiteljica Karmela Božanskoga Srca Isusova, bl. Marija Terezija od sv. Josipa, godinama je iščekivala put u Hrvatski Leskovac, a službenica Božja Franziska Lechner obišla je Sarajevo potaknuta širenjem svojih Kćeri Božje ljubavi. I hrvatske fokolare već je u 30. godini djelovanja u Zagrebu ohrabrila predsjednica pokreta, službenica Božja Chiara Lubich.
Tri pohoda kojima je sveti papa Ivan Pavao II. 1994., 1998. i 2003. ohrabrio oslobođenu Hrvatsku donekle su zasjenila sjećanje na posjete njegovih prethodnika. Dvije godine prije nego što je postao Ivanom Pavlom I., blaženi Albino Luciani kao kardinal je sudjelovao u solinskom veleslavlju 1976., a budući sv. Ivan XXIII. još se 1927. uvjerio da je đakovačka katedrala »najljepša crkva između Venecije i Carigrada«.
Gradski oci još nisu prepoznali sav turistički potencijal zagrebačkoga Glavnoga kolodvora. Ondje se, naime, slijedeći misijski poziv, 1928. od obitelji zauvijek oprostila sv. Majka Terezija. Na drugom kraju Hrvatske 2002. započela je pak duhovna pustolovina službenice Božje Chiare Corbelle Petrillo. Ljetujući na dalmatinskoj obali, tijekom izleta u Međugorje upoznala je muža Enrica, koji ju je hrabrio u majčinskoj žrtvi.
U povijesti svetosti ne manjka ni onih koji su hrvatske zemlje obišli samo u duhu. Sv. Nepocijan iz Akvileje uzalud je čeznuo za ćelijom na kojem dalmatinskom otoku; talijanskoga franjevca bl. Gabrielea Ferettija od pohoda je Bosni odvratio papa, a dolazak francuske časne službenice Božje Marie Lumagne u Dubrovnik osujetila je bolest. I bl. Giovanni Dominici nedosanjani je je pohod svojoj Dubrovačkoj nadbiskupiji nadomjestio darovavši joj kardinalski šešir. No osobit je slučaj sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjega Lica, koja je na hodočašću u Loretu mogla naslutiti i nazaretsko ozračje negdašnjega Trsata. »Ah, moje je uzbuđenje bilo duboko kad sam se našla pod istim krovom kao nekoć sveta Obitelj, kad sam gledala zidove u koje je Isus upirao svoje božanske oči, kad sam stupala po zemlji koju je sveti Josip orosio svojim znojem i gdje je Marija nosila Isusa na rukama pošto ga je bila nosila u svom djevičanskom krilu… Vidjela sam sobicu gdje je anđeo sišao k Blaženoj Djevici… Položila sam svoju krunicu u zdjelicu iz koje je jeo mali Isus… Kako su divne te uspomene!«
