OD BENKOVCA DO HIPODROMA Utjeha narodu

Foto: Facebook/Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske

Posljednjih tjedana u hrvatskom društvu može se zapaziti sljedeća zakonitost: što se u svjetskim okolnostima više govori o mogućnosti velikoga rata i o novoj blokovskoj podjeli svijeta, to se u Hrvatskoj više nastoji probuditi reakcija na neki (post)jugoslavenski duh, to jest stvoriti gotovo regrutacijska napetost između onoga što predstavljaju hrvatski branitelji i svega onoga protiv čega su se oni borili. U tom smislu mogu se čitati i nedavna događanja oko festivala u Benkovcu ili ranije reakcije na koncerte na zagrebačkom hipodromu i u Sinju, u što su se uključili komentarima i državni čelnici.

Nije jasno kako je to moguće, ali netko kao da podgrijavajući nove napetosti planski društvo pokušava staviti u stanje amnezije. Štoviše, kao da briše zadnjih 35 godina i vraća postavke kakve su bile tamo 1989. godine, prije hrvatskoga osamostaljenja. Opet se sije neki strah od neprijatelja, neka neizvjesnost, neko (novo) jugoslavenstvo, uporno neka fascinacija beogradskim zbivanjima i uopće neka napetost od koje se i čovjek i društvo samo mogu duševno rastrojiti. Stoga, u duhu starozavjetne Gospodinove zapovijedi prorocima: »Tješite, tješite moj narod«, treba se oduprijeti toj novoj hipnozi, žestoko pucnuti prstima i probuditi omamljene i zaspale.

Možda je najveća utjeha to što su se u duhovnom smislu dogodile tektonske promjene – vjeru možemo slobodno ispovijedati i živjeti, izgradili smo nova svetišta i crkve, dobili smo u protekla tri desetljeća nove svetce i blaženike iz našega naroda, pape su nas četiri puta pohodili, narod je i dalje pobožan

Prva je utjeha da su i jugoslavenstvo i postjugoslavenstvo velika laž, konstrukti koji nikada nisu zaživjeli. Izvrsnu analizu u kontekstu oživotvorenja tzv. postjugoslavenske ideje dala je ovih dana politologinja Mirjana Kasapović na portalu Heretica. Njezin je zaključak (o književnosti je riječ, ali je primjenjiv na sve) da je na djelu sljedeći manevar: tek kada se konstituira postjugoslavenstvo, bit će moguće dovršiti konstituiranje jugoslavenstva. Njezino je objašnjenje da se jugoslavenska književnost nije konstituirala u Jugoslaviji upravo zato što se nikad nije konstituirala jugoslavenska nacija. Jugoslavenstvo je, dakle, propali projekt koji su stotinama tisuća žrtava platili najviše Hrvati, projekt koji je Hrvatska zauvijek napustila i projekt koji je nepovratno propao.

Druga je utjeha da je sve povezano s jugoslavenskom idejom i s novim velikosrpskim nastojanjima doživjelo ne samo povijesni, nego i potpuni financijski krah. Sadašnje je stanje takvo da, barem na razini kulture, ne postoji ni jedan ozbiljan ulagač u jugoslavenski ili velikosrpski projekt. Štoviše, njega na aparatima održava jedino Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, to jest drže ga na respiratoru sredstva iz državnoga proračuna. Ali on je praktički mrtav. Naime, riječ je o autorima, udruženjima i projektima koji bi zacijelo posve propali da nema državnih i lokalnih potpora, unatoč tomu što dobivaju mnogo medijske pozornosti. Doista, nije potrebno da se preko Ministarstva kulture čine djela milosrđa prema nekoj propaloj ideji jer ono nije humanitarna ustanova. Hvala Bogu, postoji u Hrvatskoj kakav-takav socijalni sustav uz koji nitko ne bi trebao ostati gladan – pa ni tzv. (post)jugoslaveni.

Treća je utjeha da se proteklih više od tri desetljeća dogodilo toliko toga što je Hrvatsku odvelo mnogo svjetlosnih godina dalje od (post)jugoslavenske i velikosrpske ideje kojom danas neki plaše ljude. Pobijedili smo u Domovinskom ratu, s važnom napomenom da smo oprostili agresoru – a oproštenje ima snagu egzorcizma, to jest trajnoga oslobođenja od zla. Na političkom planu ušli smo u NATO, Europsku uniju, a afirmirali smo se i kao relevantna športska sila… To je tako velik put u odnosu na 1989. i upravo je nevjerojatno da se to zaboravlja i da se ozbiljno u obzir uzimaju oni koji, iako propali u svakom smislu, i dalje rade protiv hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.

No možda je najveća utjeha to što su se u duhovnom smislu dogodile tektonske promjene – vjeru možemo slobodno ispovijedati i živjeti, izgradili smo nova svetišta i crkve, dobili smo u protekla tri desetljeća nove svetce i blaženike iz našega naroda, pape su nas četiri puta pohodili, narod je i dalje pobožan, a vjernici se na razne načine udružuju pogotovo da bi zaštitili kršćanske vrijednosti pred novim ideološkim nasrtajima, koji mogu uvesti u veće ropstvo nego isluženi stari ideolozi i ideologije.